VELIKOGORIČKA PRIČA Više od rata: Nikica Repač i trajno nasljeđe 153. brigade

Nikicu i njegovu suprugu često susrećem u našem gradu. Njihova bliskost vidljiva je izdaleka, tiha, sigurna, postojana. Godinama se susrećemo u našem Scotch-u, gdje pijemo kavu na istom mjestu, kao i velika većina naših vršnjaka. To je naš „Kafić u zdravlje“, kako ga u šali zovemo po onoj staroj seriji, mjesto gdje kave dolaze bez narudžbe, a životne teme se otvaraju same od sebe.

Uvijek pristojan, dostojanstvenog držanja, samozatajan, uostalom kao i supruga. Nije od onih tipova koji vole pričati o sebi, ali kada priča, onda ga okolina i sluša. To je talent koji imaš ili nemaš, a on ga ima. Iako smo godinama bili na „bok - bok“ nikad do sad nismo ušli u neki ozbiljniji razgovor. No, kako je njegovo ime direktno povezano uz našu poznatu i omiljenu 153. brigadu i njegov doprinos u Domovinskom ratu, trebalo mi je godinu dana da dobijem „može“ za ovaj razgovor.

I evo nas konačno na kavi. Priča može početi...a o čemu drugome, nego o našoj Velikoj Gorici, 153. brigadi, Oluji, o ljudima koje znamo cijeli život. Nema drugačije nego krenuti od početka.

- Još kao klinac znao sam da želim biti nastavnik. Tehnički je bio moj svijet, a učitelj tehničkog pokojni Zlatko Pilčik moj uzor. Htio sam biti poput njega. Bio sam odličan učenik, završio sam „Teslu“ smjer „strojarski tehničar“. Nakon te srednje komotno sam mogao naći dobar posao, no ja sam htio ići na faks. Roditelji su navijali za Strojarstvo, ja za PMF i upao sam na oba. Na kraju sam završio PMF, a diplomirao na Strojarskom fakultetu, na radost mame i tate. U to vrijeme je sustav studiranja politehnike bio drugačiji. Pedagoške predmete smo slušali i polagali na Filozofskom fakultetu, tehnički i prirodoslovni predmeti na PMF-u, a tehnologiju na Strojarstvu.

- Ja sam djelomično iz prosvjetarske obitelji. Moj tata, Josip Repač, bio je ravnatelj Centra za odgoj i obrazovanje Velika Gorica i tada najdugovječniji ravnatelj škola na području Velike Gorice, od 1968. a sve do 1998. godine. Živjeli smo u Kokotovom naselju, išao sam u vrtić tu u Kurilovečku, preko puta SEM-a. To je tada bio jedini vrtić u gradu. U to vrijeme naš grad nije bio baš tako velik, i svi smo se više-manje poznavali, odrastali smo zajedno. Uglavnom, ljudi su se doseljavali, ali svi smo se bili senzibilizirali jedni prema drugima. Imao sam odlično djetinjstvo. Kako sam dosta vremena provodio u Centru za odgoj i obrazovanje, poznavao sam sve učitelje i odgojitelje, ali i mnoge štićenike. Tu sam nekako prvi put osjetio želju da budem učitelj. Pa odrastao sam u takvom okruženju - završava kroz osmijeh.

- Roditelji su me odgovarali jer je to težak posao, ni prije nije bio nešto posebno plaćen, a u zadnje vrijeme je još i teže. No ništa me nije moglo pokolebati. Nije baš sve u novcu...
Nakon srednje škole, umjesto studentskih klupa, bio je obavezan vojni rok. Takva su bila vremena. No i tu je Nikica već imao plan za sebe, i sva sreća da je. Dobio je komandu u Bileću, u školi za rezervne oficire pješadije. To je bila najzahtjevnija, najteža i najozbiljnija vojna škola u to vrijeme. No, nakon završetka obuke, stječe se čin rezervnog oficira. Razmišljao je dovoljno unaprijed. Htio je izvući maksimum iz tog vremena, kao da je znao da će mu sve to znanje jednom itekako trebati. I dobro da je...

- Čak sam jedno vrijeme, doduše kratko, razmišljao i o fakultetu Općenarodne obrane i zaštite. To je bilo popularno u naše doba. - smije se dok mi to priča - lagana sjena prešla mu je licem. To mi je bila jedna alternativa, dobro da nisam. Da, prvo sam upisao faks i odmah me čekala vojska. Nažalost, nisam upao u školu u Zadru za rezervne oficire, kao što je bio i moj otac, već je ostala ta Bileća. Iako su me pokušavali zaplašiti s njom, meni je bilo odlično, doduše ne od samog početka, ali sam uspješno sve savladao, tako da je moj tadašnji poručnik tražio da ostanem kao njegov pomoćnik, komandir jedne desetine. Proveo sam tamo punih godinu dana, ali sam drugi dio obuke bio u ulozi komandira, zapovjednika i brusio sam svoj posao. Nisam ni znao koliko brzo će mi to stvarno trebati.
Ne odaješ dojam nekog autoritativnog vojnog lica. Čovjek bi se itekako prevario u tebi, ako te baš ne poznaje, ali takvi su najopasniji - zaključujem mudro, a on se samo nasmije na to i kimne glavom.

- Imam urođenu sklonost za rad s ljudima. Dokazani sam empata. Volim raditi s ljudima, to su mi urođene vještine i predispozicije. Kroz svoj rad s djecom, a kasnije i s vojnicima, izbrusio sam svoje vještine. - zaključuje prisjećajući se.
Činjenice da život piše najzanimljivije priče i radi zaplete dostojne najvećih grčkih tragedija, dese se svakome od nas u nekom periodu života. Iz jednog mirnog i normalnog života, stvari su preko noći postale posve drugačije.

- Jedva sam čekao svoj stari/novi život. Vojska je iza mene, studiram ono što volim, pripremam se za jedan drugi, normalan život. U tom periodu sam upoznao i svoju suprugu, i od tada smo nerazdvojni. Završio sam PMF u roku i ubrzo pronašao posao. Sve se tako brzo slagalo, jedno iza drugog, kao u nekom dobro posloženom scenariju. I tako je 1990. pokucala na vrata i mi smo bili u ratu.
Sjećam se tih početaka i strahova koji su bili u svima nama koji smo živjeli u V. Gorici i okolici, koji nisu bili neopravdani. Mi smo ovdje bili okruženi vojarnama sa svih strana: od Bune, Petrinje i Plesa, a vojarna u Novom Zagrebu je par kilometara zračne linije. Zamračenja...

- U počecima je bilo jako teško jer nismo imali oružja. Kakvo organiziranje obrane? Pa nismo imali ništa. Još je bio jedan problem koji nije zanemariv, nije bilo dovoljno učenog kadra. Imali smo lovačke puške, neke pištolje, dok su ovi s druge strane imali sve na raspolaganju, pa i više od toga. Imali su mržnju prema nama koja im je bila najveća motivacija, pa su provocirali gdje god su stigli.
- Nakon povratka iz JNA dopao me vojni raspored u Teritorijalnoj obrani V. Gorica. Bio sam zapovjednik minobacačkog voda. Sudjelovao sam u vojnim vježbama, tih davnih 80-ih. Radili smo na strategijama, napadima, a mobilizacijsko zborište nam je bilo u Lukavcu. Kako sam sudjelovao u tome, imao sam priliku upoznati sve te velike ljude, koji će mi kasnije biti suborci, zapovjednici i časnici hrvatske vojske.

- Tek kada su specijalci iz Lučkog krenuli u oslobađanje vojarni, kada se oružje moglo nabaviti (konačno), krenuli smo s mobilizacijom zagrebačkih brigada. Tada je svaka općina u Zagrebu imala jednu takvu svoju bojnu, a onda su se tek složili i u brigadu.

- Nama u Gorici oružje je došlo iz vojarne u Puli, njime smo naoružavali vojnike. Nadalje, trebali smo organizirati položaje na obali Kupe. Prva mobilizacija je bila 3. 10. 1991. godine te 1. bojne 10 .brigade TO -Velika Gorica. U naredna dva tjedna mobilizirane su tri bojne po cca 450-500 ljudi. Zauzeli smo položaje na lijevoj obali rijeke Kupe na Pokuplju, od Lijevih Štefanka do Auguštanovca. Sada smo imali oružje, ali smo morali raditi na nekim drugim slabostima s kojima smo se susretali. Svaki dan smo radili nešto novo. Vrlo brzo se pokazalo da 10. brigada TO, ima potencijala. Dosta snažno smo držali crtu obrane, bili smo tvrdi orah.

Zastali smo na trenutak, oboje. Srknuli kavu, vodu, udahnuli za dalje. Bilo je to vrijeme kad se sve lomilo. Vrijeme kad se rađala država, a mi smo znali da ništa više neće biti isto. Nastavlja dalje:

- Jeseni 1991. crta obrane uz Kupu bila je simbol naše odlučnosti, ali i granica mogućnosti. Iako smo vjerovali da ćemo je uspjeti zadržati, istina je bila drukčija. Neprijatelj je bio brojčano i tehnički nadmoćniji. Imali su zračne snage, oružje i strukturu. Mi smo dobili zapovijed da srušimo mostove. Bilo je to nužno kako bismo spriječili prodor, koliko god nam ta odluka bila teška. Kad smo kasnije prelazili rijeku, koristili smo čamce vezane na štrik. Nema pontona, nema inženjerije, samo snalažljivost i volja.

- U to vrijeme na Pokuplju, kalila se 10. brigada. Već u prosincu 1991., nakon novog preustroja, postajemo 153. Brigada. Više nismo samo dio teritorijalne obrane, postajemo brigada koja može djelovati na bilo kojem ratištu. I to se brzo pokazalo istinitim. Postali smo prepoznatljivi širom Hrvatske. Do kraja rata, sve do operacije Oluja, prošli smo mnoga bojišta. Slavonija je bila jedno od najtežih. Dvaput smo bili tamo, a samo tijekom 1992. godine izgubili smo 31 pripadnika. Ukupno 72 suborca poginula su pod oznakom naše brigade. Zato želimo podići spomenik u Slavonskom Brodu, da im se oda počast gdje su poginuli.

- Bili smo raspoređeni po cijeloj istočnoj Hrvatskoj: Spačvanska šuma, Vladislavci, gdje je djelovala naša bitnica minobacača. Godine 1993. došla je zapovijed da se brigada premješta na dubrovačko bojište. Ivanov križ, brdo iznad Dubrovnika, bilo je naš istureni položaj, a logistika nam je išla preko Orašca. Te 1994. vraćeni smo u matičnu bazu. Počele su pripreme za ono što će kasnije postati završna bitka.

- Tada još nismo znali da će se zvati Oluja, ali osjećaj je bio u nama. Cijela godina bila je obilježena stožernim trenažima. Proveo sam više od deset stožernih uvježbavanja, razrađivali smo scenarije primjene brigade na različitim područjima. Jedan od pravaca bio je i sunjski. Nismo znali gdje ćemo biti angažirani. Najviše sam se nadao Pokupskom jer taj teren najbolje poznajemo. To je naše, tu dišemo s gradom, s Goricom. Sva prethodna iskustva, sva bojišta, sve žrtve, sve nas je to pripremalo za tu zadnju bitku. U proljeće 1995. krenuli smo s vojnim vježbama po tjedan dana, za svaku bojnu, prvu, drugu, treću. Učili smo i uvježbavali ono najzahtjevnije, zračne i topničke desante. Znali smo da dolazi trenutak u kojem nema više prostora za pogreške.

Nije Nikica ispričao ovo u tri rečenice, dragi moji čitatelji, jer je ovo priča koja se ne može ispričati u par riječi. Ovo je priča koje ne trpi format u koju se treba uklopiti. Ovo je priča koja prelazi sve okvire, koja traži slobodu...

Oluja: sigurna sam da mi koji smo ju proživjeli na ovaj ili onaj način, sjećamo se točno gdje smo bili toga dana i što smo radili. A ja se sjećam da sam s prozora svoje kuhinje u mraku, u ranim jutarnjim satima, gledala polijetanja borbenih aviona. Nisam mogla spavati od zvukova prelijetanja. Ne znam je li itko u Velikoj Gorici tada spavao... Danima smo slušali o tome kako počinje mobilizacija. Svi smo jedva čekali čuti polijetanje naših aviona...

- Mene je Oluja dočekala na mjestu zapovjednika 3. pješačke bojne, kojoj je tada bilo mobilizacijsko zborište u Mraclinu. Ubrzo je uslijedilo zauzimanje borbenih položaja na Pokuplju i napadno djelovanje forsiranjem rijeke Kupe u Jagodićima s ciljem napada neprijateljskih snaga u selu Bučica. Imali smo jako tešku zadaću, ali nije bilo dileme, svi su znali što im je činiti. Akcija je započela u rano jutro s artiljerijskom pripremom i podrškom avijacije. Dobili smo zapovijed da se krene na desnu obalu Kupe. Po izvršenju te zadaće drugi dan izvučena je i zadnja satnija natrag na Pokupsku stranu i uslijedio je pokret prema Glini, kroz Letovanić preko pontonskog mosta. U toj smo akciji bili potpora našoj 1. i 2. bojni 153. brigade koje su sudjelovale u borbama za Glinu sa 2. gb Gromovi i 20. dp. Po oslobađanju Gline uslijedio je pokret prema Topuskom, te u noći 9. kolovoza 1991. ušli smo u Topusko, a u idućim danima sudjelovali smo u blokadi Petrove Gore pa sve do kraja kolovoza naše snage su bile raspoređene na granici sa BIH.

Zastali smo oboje, ja s pitanjima, on da popije malo vode. Tek je tiha sjena prošla preko lica, glas blago, neprimjetno zadrhtao.

Pričate li vi muškarci o strahu? Je li ti ikada došao koji suborac i rekao da ne može dalje jer se boji za svoj život?

- Ne, nevjerojatno! Ne pričamo o tome. Vidio sam ljude koje je bio strah, ali su imali problem s anksioznošću, i to tek nakon što su doživjeli traumu, najčešće stradavanje svojih suboraca... Sve su to normalne reakcije, neki se saberu i idu dalje, a neki su zbog toga imali trajne posljedice. Kroz brigadu je u četiri godine prošlo 5818 branitelja, mi smo na kraju rata imali 72 poginula iz naše brigade. Fizički ranjenih je bilo 452. Poginulih branitelja našeg Grada je 121, uklesanih imena na monolitu kod spomen obilježja Golubica uz velikogoričko groblje. A koliko je onih čije se traume ne vide, koji su ranjeni u dušu, psihu, emocije. Tih ima puno puno više, ne samo kod nas u brigadi.

Opet muk i tišina. Kako si se ti nosio s tim stresom? Jesi dobio PTSP?

- Moguće da sam ga negirao i ne osvrtao se na njega. Ja sam jedva čekao vratiti se svom normalnom, civilnom životu. Već sam bio otac dvoje djece, čekao me posao u školi, za koji sam se školovao. Došao je život i ja sam ga prihvatio objeručke.

- Odmah sam s ratišta krenuo na posao. Uživao sam u tome, u pripremama za nastavu i predavanjima. Ma ne stigneš od tog tempa života na ništa drugo misliti nego na obitelj, posao i prijatelje... izliječio sam se od PTSP-a - smije se dok mi to govori i ja mu vjerujem.
Koliko je Nikica, sa svojim suborcima, dao za ovaj grad i svoju zemlju, to se ne da izmjeriti.

Nakon rata, ostao je blizak s nekolicinom iz svoje bojne. Povremeno bi otišli na mjesta gdje su nekad „držali crtu“. Stajali bi na onim istim livadama gdje su prije nekog vremena stajali naoružani. Gledali bi u iste šume, isti asfalt, ista sela. Ali osjećaj nije bio isti. Kao da vrijeme radi kontra njih. Kao da se sve pomalo briše i prolazi mimo njih. Pričali su često o tome što su prošli, o onome što bi se s vremenom moglo zaboraviti. I baš zato, odlučili su nešto napraviti.

U Pleškoj ulici, „kod Oljače“, 25. srpnja 2000. godine osnovana je Udrugu pripadnika 153. brigade. Svjesni su bili, ako oni ne ispričaju tu priču da neće nitko.

- Tog 25. srpnja 2000. godine na inicijativu bivših pripadnika i časnika 153. brigade HV održana je osnivačka skupština Udruge pripadnika 153. brigade HV – Velika Gorica i za predsjednika izabran je Ivan Mišerić - Pevi.

Iz ostvarenih planova Udruge izašli su: Monografija 153. velikogoričke brigade autora pokojnih Aleksandra Božića i brigadira Damira Goršete, za primjer je svim postrojbama u zemlji kako se ratna svjedočanstva trebaju sačuvati. Sakupili su preko tisuću fotografija koje su hrabri momci slikali. Riskantno je bilo nositi fotoaparat na ratište. No, da nije bilo tih rizika, danas ne bi imali ovakvu Monografiju.

Snimili su i film o 153. brigadi i tu su se potrudili da filmska ekipa bude velikogorička. Redateljica je naša Romana Rožić. Članovi Udruge aktivno su sudjelovali u pripremama za izgradnju spomenika poginulim hrvatskim braniteljima Grada Velike Gorice, posebno odabirom lokacije uz gradsko groblje te izradom kriterija za upis poginulih branitelja na spomen – ploču. Spomenik je svečano otkriven 25. lipnja 2008. godine. 2007. godine rekonstruirali su zemunicu u šumi Kljuka, Gajdekovo na prvoj crti obrane, koja im je u ratu služila kao osmatračnica. Koristili su ju za obilježavanje godišnjice brigade. Imali su čak i jedan projekt u kojem je sudjelovalo devet osnovnih škola na području grada. Dovodili su učenike 4. razreda na to spomen-mjesto, gdje su im održali sat povijesti. Zapovjednici su govorili iz prve ruke o Domovinskom ratu. U dva navrata pridružio im se i general Petar Stipetić, koji je bio čest i rado viđen gost u brigadi. Ta su djeca pisala radove, pjesme, crtali su... u OŠ Pokupsko, ti su radovi bili godinama izloženi. Najbolji radovi su nagrađivani uvrštavanjem u Zbornik literarnih i likovnih radova učenika OŠ Grada Velike Gorice i Općine Kravarsko, Orle i Pokupsko, na temu „153. velikogorička brigada HV na pokupskom ratištu. Radilo se dosta na očuvanju povijesti koja nam je omogućila slobodu koju imamo danas. 2016. godine postavljanje spomen – ploče na lokaciji Ivanov Križ ( općina Konavle) na isturenom položaju koji su tijekom 1993. godine uspješno branili pripadnici 153. brigade HV. 2013 godine započinje izgradnja Spomen parka, a 2018. godine Spomen doma 153. brigade HV – Velika Gorica koji je po završetku izgradnje dan na upravljanje Udruzi pripadnika 153. brigade HV – Velika Gorica i koji je otvoren i dostupan svim zainteresiranim, posebno najmlađima te je i dio turističke ponude Grada Velike Gorice. - završio je u dahu.
Nakon svega što smo prošli u razgovoru, činilo se da više ništa ne treba pitati. Sve je bilo rečeno. Ali ipak, pomalo nespretno, pitala sam, a muzika? Kao da to ima veze. A zapravo ima.

Ne znam koliko pričaš o svojoj karijeri muzičara, koja je na žalost završila prije nego što je započela?

- Smije se - Bavio sam se glazbom, svirao sam gitaru, čak sam išao i u glazbenu školu. U naše vrijeme je bilo jako popularno svirati barem jedan instrument. Roker sam po muzičkom opredjeljenju. Imao sam čak i malo dužu „čupicu“. Svirao sam s Mišerićima, Tihomirom Preradovićem, Miro Buljanom, pokojnim Mikijem - Miodragom Sekeli... svim drugim dečkima iz 8. Marta i Gorice, koji su obilovali muzički nadarenom mladeži. U bendu s Rončijem smo čak i pobijedili na NAVISU jedne godine. Nažalost nisam to dugo mogao održavati na životu jer sam imao predavanja na fakultetu po cijele dane. Dao sam mu prednost nad muzikom. Odrekao sam se velike ljubavi, ali mi nije žao.

.. A ja se pitam, što sve čovjek može postati ako to poželi? Nikica je tipičan primjer čovjeka koji može ostvariti sve što si zacrta... profesor tehničkog, nastavnik informatike, muzičar na kratko, profesionalni vojnik, ratnik, suprug, otac, prijatelj i prvenstveno čovjek.
Danas uživa u svom poslu, obitelji, prijateljima, druženju sa suborcima. Aktivan je gdje može, pomaže društvu svojim znanjem. I jednostavno živi život za koji se borio i koji je zaslužio. A kada poželi mir, pronalazi ga u novoj ljubavi prema konjima i jahanju.
Nikica je uspio, što na žalost, mnogi njegovi suborci nisu. Vratio se u „normalan“, svakodnevan život, uz punu podršku svoje obitelji. Svoje znanje u sigurnim zidovima svoje učionice, dijeli sa svojim učenicima. A ona druga iskustva; životna i ratna, nosi u sebi. Ne priča puno o njima. Ali vidiš ih u pogledu, u stavu, u tišini između rečenica. Prošao je sve i vratio se. Hvala mu za sve!

Ova je priča posvećena svim našim ratnicima koji nisu oklijevali ni sekunde, uzeli su oružje kako bi obranili svoj dom. Umjesto gitare, nosili su puške u rukama.

To su nažalost bili jedini trenuci u našoj povijesti gdje smo svi disali kao jedno, svi smo imali isti cilj: slobodu, a ima li išta vrijednije od nje? Srce zna. I pamti zauvijek.