Velikogoričke priče: Bilo kiša, sunce, snijeg, poštarica Anamaria neumorno odrađuje svoj posao

Danas donosimo priču s prvom velikogoričkom poštaricom. Anamaria Gregurek, osim što izgleda kao holivudska glumica, svojim osmjehom i toplim pogledom osvaja srca svih Velikogoričana s kojima surađuje svaki dan. Ako vam takva vedra pojava uruči sudski poziv, manje vam dođe slabo. Šalimo se malo, ipak, nismo ni daleko od istine.

Završila je za fotografa, no nije pronašla posao u struci. Radno iskustvo stječe na poslovima, kako sama kaže, koji su joj bili dobra podloga za ovo čime se danas bavi.

I sami znamo kako rad s ljudima spada u onu kategoriju „najtežih“, jer, morate priznati i sami, svi imamo mračne trenutke, kada nam npr. i poštar smeta.

Prijavila se za poštaricu te je na toj funkciji već dvije godine. Pa hajdemo vidjeti što sve radi naša Anamarija.

- Svi misle da je ovaj posao lagan – uzmeš poštu, potrpaš po sandučićima i to je to. No, istina je malo drugačija.
Naše radno vrijeme počinje u 6:00 sati ujutro, kad krećemo s pripremom za izlazak na teren, a u 9:00 smo tek vani - bilo da pada kiša, snijeg, peče sunce, mi smo vani. Na neki način postanemo otporni na sve vremenske uvjete.
Na terenu smo dok ne obavimo posao, a nakon toga se razdužujemo i u 14:00 smo gotovi. Za to vrijeme, osim što dostavljamo poštu u sandučiće, popisujemo stanje plinovoda, nosimo pakete, dostavljamo mirovine, sudske pozive, rješenja…

Pristupam poslu maksimalno profesionalno i svjesna sam da je svaka pošiljka bitna. Svaki dan dajem sve od sebe da napravim posao kako treba. Tako sam odgajana i kad se uspoređujem sa svojom generacijom, zaključujem da baš nemamo puno toga zajedničkog. Je li to zato što sam u ovim godinama majka i kao takva imam dodatnu odgovornost, ne znam. Zaključujem po novim djelatnicima koji nam dolaze, ali se ne zadrže dugo, jer zamislite ovo, ovdje treba raditi.

Smije se i nastavlja:

Ustrajna sam i hrabra, ne bojim se izazova. Dapače, što je izazov veći, to je meni slađe savladati ga. Pa ja se bojim motora, i nikada samoinicijativno ne bih sjela na njega. A danas vozim, kako ga mi popularno zovemo „papamobil“ (električni motor) i jurim (koliko s tim možete juriti) po gradu i obavljam svoj posao. Ako to nije ustrajnost i pomicanje vlastitih granica…

Koliko puta mi se dogodilo da idem 5-6 puta na zadnji kat neke zgrade pješice? Netko bi kukao zbog toga, ja gledam na to tako da mi ne treba teretana ili neki aerobni trening… Imam kondicije koliko trebam i mogu hodati pod opterećenjem kao marinac. Često nosim sa sobom rezervnu majicu, pogotovo u ljetnim danima, kada znam biti potpuno mokra od vrućine i napora – i to je u opisu posla, pa mi ne treba sauna i detoksikacija...zvonko se smije na glas.

Kad ju slušam kako govori o svom poslu, tj. načinu na koji ga opisuje, ne mogu ne osjetiti veliko i još veće poštovanje prema njoj. Ispred mene sjedi prekrasna mlada žena koja se ne boji uhvatiti u koštac sa svim situacijama koje život stavlja pred nju.

- Doslovce si osvojila sve svojom pojavom i odnosom prema poslu. Šarmirala si cijeli naš kvart… kad te negdje spomenemo kao primjer, uvijek je u pozitivnom kontekstu; svi imaju samo lijepe riječi i komplimente za i tebe i za tvoj rad.

Pitali smo je li joj poznato zašto nema više žena koje obavljaju poštarski posao u našem gradu, jer ih u Zagrebu, Rijeci i nekim drugim gradovima ima više.

Zajedno sa mnom prijavile su se još dvije djevojke. Nažalost, odustale su vrlo brzo, pa sam tako ostala sama. Nastavlja - naša obuka traje oko dva tjedna, no, naravno, može trajati i duže. Ne sjedne to odmah svakome na prvu.
Od nas se očekuje da naučimo ulice grada, pa sistem i sve ostalo što obuhvaća ovaj posao. Pohvalila bih ovdje sve svoje kolege, pogotovo one starije, koji su mi podrška od prvog dana, jer vjerujte mi na riječ, bilo je jako teško u početku. Razmišljala sam o odlasku svaki dan, no onaj inat u meni se probudio i sama sebi sam rekla da ja to mogu i da ja to želim. Ponavljam da su moje kolege tu imale ključnu ulogu i na tome sam im neizmjerno zahvalna. Oni su mi pokazali svoji primjerom da ne postoji nesavladiva prepreka koju ja ne bih mogla proći.

Kada sam si tako posložila stvari u glavi, jednostavno je sve sjelo na svoje mjesto kao Lego kockice. Da nas vidite ujutro dok radimo pripremu posla, kakva je odlična atmosfera. Moji kolege ne zaborave čestitati mi Dan žena, Valentinovo, rođendan… Zaista su brižni i mogu reći najbolji kolege koje sam imala prilike raditi. S nekima sam postala i prijatelj. Da nije njih, ja sigurno ne bih ostala na ovom poslu. Sama među muškarcima, morate priznati da je to stvarno rijetka pojava u današnje vrijeme, kad se posebno pazi na ravnopravnost spolova.

Odličan smo kolektiv, radimo punom parom, isto tako se dobro i smijemo i zabavljamo. Jedna pozitivna i motivirajuća okolina. Znate i sami koliko je to bitno i to bih istaknula kao jednu od najvećih prednosti naše HP.

- Koliko ima sveukupno poštara u našem gradu?

Svega nas je 24 na cijelu Veliku Goricu i okolicu. Malo nas je, imamo veliki teren, ali sve nekako stignemo. Manja uručivost pošiljaka je npr. u gradu nego na selu - tamo uvijek ima nekoga kod kuće i po iskustvima svojih kolega, poštar je u tim manjim sredinama još uvijek nagrađivan i dobrodošao gost, pogotovo onih dana kad nosimo mirovine.

Na selu nas se posebno dočekuje u tim danima, no moramo biti vrlo oprezni s tim dočekivanjima, jer zamislite da popijemo po „jednu rakijicu“ u svakoj kući u kojoj nas tako dočekaju, vrlo vjerojatno ne bi stigli dalje od prve grabe.

Ti svojim dolaskom uljepšaš dan mnogima, a pogotovo starijim ljudima koji su sami po cijele dane. Kakva su iskustva sa tom populacijom?

Imam jednog simpatičnog djedicu. Svakodnevno se susrećemo i često mi zna praviti društvo po zgradi dok raznosim pošiljke. Malo popričamo. Mene ne košta ništa, a njemu puno znači, pogotovo kada mi se požali da njegovi imaju previše posla i da ga baš ne obilaze i zato je često sam. Sretan je kada me vidi i da može popričati s nekim. To ostavlja duboki trag u meni, jer sam empatična i volim ljude i teško mi bude u ovakvim situacijama. To je jedna od strana posla koju bih istaknula kao pozitivnu, jer mi svojim dolaskom zaista utječemo na ljudske živote, barem taj dan nisu sami i popričali su s nekim.

Zato je ovaj posao poseban - nigdje ne upoznate toliko različitih ljudi. Velikoj većini donesete sreću svojim dolaskom, a oni dani, kad nosimo neke sudske naloge, ovrhe, oni su ipak u manjini…svojim pristupom nastojimo malo ublažiti njihovu muku. Sve to puno znači ljudima.

- Što bi poručila mladima koji planiraju aplicirati za posao u HP-u?

Pozvala bi i druge djevojke i žene da se jave za posao „poštarice“, nemojte da vas obeshrabri okolina koja vam nameće uvjerenje da se radi o muškom poslu. Mi možemo sve ravnopravno s našim muškim kolegama.
Okruženi smo ženama s karakterom, koje svojim svakodnevnim radom i zalaganjem mijenjaju svijet na bolje. To su svakodnevne, „obične“ žene koje rade ne tako obične stvari, ostavljajući za sobom trag koji je neizbrisiv.

(Sandra Sarija)