Velikogoričke priče: Martina je život posvetila spašavanju napuštenih životinja, za brojne skrbi pod svojim krovom u Turopolju

Tko je djevojka koja je preokrenula svoj život naglavačke kako bi se posvetila onome što najviše voli – spašavanju napuštenih, ozlijeđenih i neželjenih ljubimaca?! Sigurno ste čuli za nju, kao i velika većina sugrađana našeg grada i okolice.

Martina Vujnović je rođena Velikogoričanka i veliki dio svog života provela je u svom rodnom gradu. No, unazad pet godina, silom prilika, preselila je u rodnu kuću svoje bake u Turopolju, zajedno s nekolicinom pasa i mačaka. Ta „nekolicina“ nedavno je prerasla u jedan ozbiljan broj od 70 napuštenih životinja, od toga je 7 pasa i 63 mačke. Da, dobro ste pročitali.

Ona je samostalni volonter, a bila je i jedan od osnivača Sigurne kućice – udruge iz Velike Gorice, u tom je svijetu godinama. Od malena spašava mrave, mačke, ptičice, ježeve, pse, sve što se moglo spasiti i sve što je našla na cesti. Roditelji su podržavali njezine akcije spašavanja i pomagali su joj da te sve skupljene životinjice pronađu novi, bolji dom.

Kako i sama kaže, najveća životna prekretnica bila je poplava u Slavoniji, gdje je volontirala i pomagala u spašavanju životinja. Vratila se u Veliku Goricu sa 6 pasa i tada je shvatila da je to njezin životni poziv, da je to jedino čime se želi baviti u životu.
Pet godina kasnije, ima svoje malo sklonište u bakinoj kućici u Turopolju.

Zamolila sam ju da nam otvori dušu i ispriča svoju priču…

- Kako sve to skupa stignem i kako mogu, ne znam ni sama. Svi kažu da je emocionalni dio vezan uz životinje najteži, na neki način je, ali financijski dio je ipak teži. Sama financiram sve troškove svojih životinja. Donacije koje u zadnje vrijeme dolaze, rijetke su i male, kriza je i svima je teško. No to me nije pokolebalo. Kao samostalni volonter, teško se mogu probiti do nekih medija kako bih privukla pažnju, a iskreno, nemam vremena održavati i voditi neku stranicu na društvenim mrežama kako bih povećala vidljivost i kako bih možda moje obavijesti došle do većeg broja ljudi te tako možda tko udomi kojeg štićenika. Ne stignem se time baviti - priča Martina.

-Imam osjećaj da cijela Gorica i okolica imaju moj broj telefona, koji zvoni 24 sata na dan, u bilo koje doba dana ili noći - zovu me da su pronašli neku novu odbačenu, napuštenu ili još gore ozlijeđenu životinju. Odgovaram na sve pozive i idem preko granica izdržljivosti, ne znam drugačije. To je moj poziv. Moram naglasiti da većinom preuzimam one životinje koje drugi ne mogu ili ne žele preuzeti jer nemaju znanja i mogućnosti, koja su u kritičnom stanju, ozlijeđeni, bolesni, gdje su veći medicinski problemi, pa to zahtijeva i posebnu skrb. Kako bih im omogućila sve što im je potrebno za normalan život imam primaran posao, pa i dva honorarna, no, ponekad nije ni to dovoljno. Najosnovniji troškovi; obična hrana, pijesak, sredstva za čišćenje, terapije, mjesečno iznose minimum 1.500 eura plus medicinska hrana, cjepiva, liječenja, kada se troškovi dižu u visinu. Na kraju mjeseca jedva sve pokrijem. Naučila sam se brinuti za sebe, sve radim sama, borac sam i ne kukam nad sobom. Bivši sam sportaš, navikla sam na dril i trening i disciplinirana sam. Po prirodi sam još i znatiželjna i jako puno stvari me interesira. Svaki trenutak provodim učeći nešto novo, isprobavajući nove stvari-govori Martina uz osmijeh.

Kako izgleda dan u tvojoj kućici sa 70 životinja?! - pitam je.

- Budim se između 6 i 7 u boljim danima, ako mogu malo odspavati. Prvo počistim cijelu kuću, nahranim životinje, podijelim terapiju, pripremim sve da mogu ostati sami dok se ne vratim s posla. U neko doba obiđu ih mama ili teta, da puste pse van da obave nuždu i onda me opet strpljivo čekaju. Moje sve životinje žive u miroljubivoj simbiozi, nema svađe, tučnjave ili netrpeljivosti. Svi su oni jako zahvalni za krov nad glavom, hranu i skrb koje ovdje imaju - ne bi nitko vjerovao koliko su emocionalno inteligentni i koliko sve razumiju. Nažalost, ove godine nisam uspjela udomiti niti jednu jedinu mačku, a nove stalno dolaze. Imam 4 slijepe mačke, 3 s tri nogice, s bolesnom jetrom, srcem, astmatičare…ima tu raznih dijagnoza. Svakome od njih treba posvetiti pažnju. Bilo bi puno lakše kada bi udomljavanje išlo lakše, ali trenutno je takva situacija. Ne preuzimam više pse jer mi je i ovih 7 previše, pogotovo jer su mladi, a većina je u tipu terijera, što su psi s ogromnom energijom, pa su naše šetnje minimum po 10-tak kilometara svaki dan - priča ova Velikogoričanka i nastavlja:

-Kada njih namirim navečer, sjednem za komp i obično prevodim neku seriju ili film. Kako tečno govorim 4 jezika; engleski, njemački, talijanski i španjolski, često me angažiraju za takav tip posla. Obično to radim do dugo u noć, tako da spavam ponekad po par sati. Završila sam učiteljski fakultet i studirala sam engleski jezik na Collageu, godinama sam radila u turizmu, tako da mogu pričati na svim jezicima. To mi je druga ljubav nakon životinja - jezici. Žao mi je da nisam odabrala veterinarski fakultet. Sjećam se da sam tada znala govoriti da sam ja preemotivna za taj posao, a onda pogledam što sve danas radim, pa se nasmijem sama sebi. Liječim te životinjice, ispravljam njihove probleme u ponašanju, ulažem sve što znam u njih.

-Često se mi volonteri moramo ljudima opravdavati i ispričavati u smislu da smo normalni ljudi, jer nas se želi prikazati luđacima koji nemaju pametnijeg posla, neukima, bez škole, koji žele kruh bez motike i slične predrasude. Voljela bih razbiti tu sliku o sebi i drugima, da smo mi sasvim normalni ljudi, osim što imamo malo više empatije nego ostatak svijeta. Da smo obrazovani i znamo što pričamo i da imamo svoje živote i mimo toga svega. Često mi kažu da me uvrijede: glupa si, što ne rađaš djecu, a ne tu se baviš nekim životinjama. Ne znam kako se takve stvari uopće mogu uspoređivati i dovoditi u isti kontekst.

Je li bilo fizičkih nasrtaja i prijetnji u akcijama spašavanja?

- Jednom su mi prijetili pištoljem, drugi puta sam pak dobila batine od četvorice „junaka“, dok sam spašavala jednu mačku. Iako sam trenirala judo par godine, nije mi pomoglo u ovom slučaju, završila sam u bolnici i na kraju na sudu s njima. Nažalost, naviknula sam se da ljudi nemaju sličan odnos prema životinjama kao ja, pa se tako i ne ljutim na svoje prve susjede koji ne gledaju blagonaklono na moj posao, jer i sami kažu da nisu ljubitelji životinja, pa mi često šalju inspekcije, komunalce... Redovito mi dolaze nenajavljeni da bi pronašli neku nepravilnost kako bi me možda zatvorili. Ja se trudim maksimalno održavati red i mir u susjedstvu s obzirom na toliku količinu životinja. Pa sve moje mačke obavljaju nuždu u svojim kutijama za pijesak, tako su naučene. Više od polovice mojih mačaka ne izlazi iz kuće, a pse istrčavam po nasipu gdje pazim da nikome ne smetam. Svjesna sam da me ljudi ne razumiju, a neki čak i osuđuju moj način života, zato posebno pazim da nekome nisam na putu.
Teško je objasniti nekome da ja ne mogu okrenuti glavu od situacija kada je nekome potrebna moja pomoć, a pogotovo kada znam da ako ja ne reagiram na neku dojavu, da neće nitko drugi ili će reagirati prekasno? Pa nije meni bio cilj imati 70 životinja u kući, već mi je cilj zbrinuti sve te životinje, pronaći im „zauvijek dom“ kako to volimo reći.

Jesi li planirala ovakav život?

- Ne, naravno da nisam. Imala sam psa i eventualno sam razmišljala o drugom, da bi prvi imao društvo. Spašavala sam životinje i prije, ali su se lakše udomljavale nego danas. Pod zadnje se dogodilo to da su došli psi koji su manje udomljivi, što zbog karaktera ili izgleda, što zbog ponašanja. Onaj koji nije bio atraktivan ili je imao neke probleme u ponašanju, na kraju je ostao moj. Tako sam došla do ove brojke.

A planovi?

- Pa u svakom slučaju pokušati udomiti što više mačaka, dogovoriti suradnju s upravom grada o sterilizaciji napuštenih mačaka i pasa jer ih sada steriliziram o svom trošku. Sve se vrti oko mojih životinjica, sve što tražim je za njih, a za sebe samo da budem i dalje ovako uporna, zdrava i neustrašiva, jer ne smijem ni razmišljati što bi bilo s njima da se meni nešto desi - kaže Martina.

Da…naš grad poznat je po svom velikom srcu, što se vidi iz primjera svih sugovornika do sada. Kada netko daje svoj život nesebično za potrebe drugih, koji ne mogu ni izreći hvala za to što se za njih radi, slobodno možemo reći da se radi o jedinstvenim i posebnim vrstama ljudi.
Martina je za mene veliki heroj koji se neustrašivo i srčano bori za svoje četveronožne prijatelje, koja je cijeli svoj život posvetila jednom misiji. Žena koja ne može okrenuti glavu od problema, nego hrabro uskoči u njega ne razmišljajući o tome da će joj to možda biti 64 ili 68 mačka, jež, ptica, lisica, pas…

Kako možemo pomoći Martini? Tako što ćemo preuzeti odgovornost na sebe ako se nađemo u prilici da pomognemo napuštenoj životinji, možda ćemo tako izaći iz zone komfora kojom smo okruženi i omogućiti tom nekome neke bolje uvjete života od onih na cesti. Možemo se uključiti u akcije udomljavanja, aukcijama za pomoć životinjama, ponuditi pomoć u hrani, lijekovima... Načina ima mnogo, potrebno je samo malo dobre volje.

Našoj Martini želim ispunjenje njezinih želja, a usto sam joj i rekla pomoći i znam da će se i među vama pronaći još koja dobra ruka na koju se može osloniti ta jedinstvena žena.

tekst i foto: Sandra Sarija