VG PRIČA O...DENISU OBADIĆU "ZIHERU" Od Štange u "Normalnofobiji", vlasnika pizzerije do obiteljskog čovjeka koji Goricu ne bi mijenjao ni za što

U još jednoj priči Sandre Sarije stiže razgovor s Denisom Obadićem zvanom Ziher. Većini ga ne treba posebno predstavljati, a u ovoj "Velikogoričkoj priči" osvrnuo se na odrastanje i život u Gorici, zašto je zatvorio popularnu pizzeriju, koji su mu planovi za dalje i još ponešto.

Humor je univerzalni jezik koji nema granica, osvježava dušu i donosi osmijeh na lice. Omogućuje nam oslobađanje od stresa i napetosti te donosi trenutke lakoće i radosti poput čarobnog napitka. Biti sposoban nasmijati se i nasmijati druge pokazatelj je velike emocionalne inteligencije i otvorenosti prema svijetu.

Tko je kompetentniji za sudjelovanje u Velikogoričkim pričama od čovjeka koji nas nasmijava već više od 20 godina?

Denis Obadić, poznat kao Ziher ili Štanga, umjetnik, ugostitelj, kreativac i pozitivac, sada uživa u ulozi roditelja s obitelji na prvom mjestu. U svom novootvorenom predivnom UBS kafiću u Galženici, koji je otvorio sa svojim najboljim prijateljem Strehom, Denis dijeli svoje misli i pripreme za budućnost.

Do nedavno smo mogli uživati u fenomenalnim pizzama iz pizzerije Ziher koja je postala poznata i izvan našeg grada. Često smo ondje mogli sresti razne poznate face, pa i fanove Normalnofobije, koji su i danas vrlo glasni u zahtjevima za ponovno pokretanje tog projekta.

S obzirom na tvoju popularnost i uspjeh s pizzerijom Ziher, mnogi se pitaju što se događa u tvom životu posljednjih godinu dana. Što imaš novo za podijeliti s nama?

- Pizzerija/restoran Ziher bio je moj projekt zadnjih desetak godina - došlo je vrijeme da krenem u neke nove izazove. Sa Strehom sam otvorio ovaj kafić u kojem sada pijemo kavu i pričamo, a on nas gleda iz prikrajka budnim okom – smije se... Streha je veliki dio mog života, on mi je najbolji prijatelj, kum.. znamo sve jedan o drugome... čovjek kojemu bezuvjetno vjerujem... Kako sada imam više vremena za sebe i svoje interese, od kada ne držim pizzeriju, posvećujem sve više vremena kreativi i osmišljanju sadržaja za društvene mreže. Lagano se sve kotrlja u nekom smjeru, ne znam kamo će me to sve skupa odvesti, ali za sada je zabavno.

Širiš veselje i pozitivu po društvenim mrežama, i moram ti priznati da je među prvim profilima koje sam “zapratila” na TikToku onaj tvoj Ziher i Štanga kanal te Ziher gaming.

-Gejmam zadnjih pet godina, uglavnom igram igrice navečer. Počeo sam strimati na na TikTok kanalu zvanom Ziher Gaming. Krenulo je naravno u covid vremenu, kada smo svi, pa tako i ja, imali opasan višak vremena. Naletio sam “slučajno” na igricu Call of Duty, uključio sam se u online zajednicu i tako je krenulo. Skuplja se odlična ekipa fanatika igrice...

Postoji li ikakva šansa da se ponovno okupi ekipa oko Normalnofobije? Fanovi su prilično glasni na forumima i na društvenim mrežama, izražavaju želju za više takvog sadržaja.

- Vratit ćemo se malo u prošlost, tj. u vrijeme kada smo počinjali. U našim životima u to vrijeme, a pričamo o 1990-ima, nije bilo ništa od ovih tehnoloških čuda kojima danas svjedočimo. Baš smo zato bili vrlo kreativni i originalni, jer se nismo imali ni na koga ugledati tko je imalo razmišljao kao mi... Buraz i Streha su došli na ideju napraviti poznate bajke u našem stilu... Buraz je bio Crni, pa je tako on napravio Crnokapicu. Streha – Strehoštajn, Ziher – Ziheružica. Odlučili smo napraviti tih 5-6 priča na naš specifičan način. Iz ove perspektive bila je to prava dječja špreha, ali bili smo stvarno jaki... Sve smo sami radili - od snimanja, do sinkronizacije, montiranja i plasiranja. Još kad smo došli u kontakt sa pok. Simom Mraovićem i njegovom poezijom, nastao je doslovce kreativan prasak. Umislio sam si da mogu i ja pisati takvu poeziju, pa su tako nastale poznati naslovi pjesama – “Junački ubod hrenovkom u prsa”; “S kilogram salate minirao sam most”; “Iz kuta te gledam Darko“ – ustvari totalna debilana, ali je bila odlično prihvaćena. Čak smo i dogovorili objaviti svoju poeziju za jedan velikogorički časopis. Kad smo se trebali fotkati za taj list, Streha je predložio da si zalijepimo selotejp na glavu - kad nam je već poezija debilana... i to je cijeli početak našeg identiteta – smijemo se oboje... a i Streha se smije, koji nas prisluškuje sa susjednog stola i odobrava to što Ziher priča.

- Da bi se tako nešto dogodilo danas, potrebno je puno više nego u vrijeme kada smo mi počinjali. Nemamo uvjete za neki ozbiljniji projekt, ne možemo baš snimati po svojim sobama i editirati materijale na kuhinjskom stolu, potreban nam je studio. Istina, danas možeš puno toga napraviti samo s telefonom kao što velika većina i radi, ali ipak za profesionalniji pristup je potrebno puno više od ovoga što mi sada imamo. Možda bi mogli nešto pokrenuti kada bi se ozbiljnije primili organizacije. Ne znam, vidjet ćemo još... Sve ćete znati na vrijeme - smije se i nastavlja:

- Nikada nije kasno, neki su glumci napravili karijeru u kasnim godinama, tako da još imam vremena – smije se i nastavlja – sada stvarno nije problem doprijeti do nekoga. Putem društvenih mreža i ostalih kanala gdje se možeš predstaviti tko si i što radiš, lakše je doći do svojih istomišljenika. Treba biti uporan, raditi ono što voliš i što te iskreno veseli, ne mijenjati svoju viziju i doći će netko tko to voli. Sada se zabavljam na društvenim mrežama i tamo plasiram nove materijale jer objektivno, uz troje djece i ovaj posao ne mogu stvarati nekakav profi sadržaj, već ovo radim isključivo iz svog gušta.

Tko je Denis? Jesi Ziher, Štanga, Denis? Kako te ljudi najviše oslovljavaju?

- Denis je otac, suprug, sin, buraz frend .. a Štanga je moj alter ego. Sjeti se u vrijeme našeg odrastanja, bilo je puno muškaraca bez zuba, s gebisima... Nisu svi imali taj Hollywoodski osmijeh kao danas. Nažalost kao klinci imali smo problema sa zubarima, bolovima, bolnim pregledima. Puno nas djece u to doba bilo je barem jednom, ako ne i više puta na vađenju zuba. Danas je to nezamislivo. Štanga je u stvari trebao povezati našu priču koju smo pričali, nešto kao “voditelj”. Zanimljiv lik totalno, ima gornju usnicu spuštenu preko zuba i zato ima onu specifičnu spiku i specifičan ton glasa, pravi je pehista u životu. Najveći mu je san upecati nekog dobrog komada “di si stara.. kaj ovo.. ono”. Samo što nije baš neke sreće, jadan nikad ne osvoji nikoga. Nije zločest, nije opak, ne mrzi i ne pljuje ni po kome... služi se jezikom ulice gdje je i odrastao. Svi mi muškarci smo na neki način Štanga, htjeli mi to priznati ili ne... zato je i postigao takvu popularnost i prepoznatljivost. Svi se možemo u jednom dijelu identificirati s njim. Najviše me zovu Ziher, a imenom najmanje.

Naišla sam na još jednog lika koji se predstavlja tvojim imenom Štanga. Očito je da se radi o krađi identiteta, jesi li poduzeo što po tom pitanju?

- Na žalost da, ne mogu mu ništa. Prijavio sam ga, pokušao sam i razgovorom doprijeti do njega, da ne radi neke stvari koje poslije pripisuju meni – Denisu, jer ljudi ne znaju da ne stojim ja iza toga. Ja nikada ne vrijeđam nikoga, ne prijetim.. Čak i prodaje majice s molim likom...Bespomoćan sam.

Kako tvoja djeca reagiraju na tvoj prošli život? Jesi li ih upoznao sa svojim uspjesima?

- O da, imamo odličan iskren i otvoren odnos, pred njima ne sakrivam ništa. Uvijek sam im inspiracija za zabavu i šalu, a razumiju li baš, i kako će razumjeti sve te moje šprehe, ne znam...smije se i nastavlja – najbitnije mi je da me žena podržava. Hvala Bogu, imam najbolju suprugu na svijetu koja me dobro centrirala i od mene napravila muža – smije se – (oprosti ženo, ako sam ostavio nešto zmazano – oprosti ) – nastavljamo dalje.

S obzirom na to da si dinosaur, imaš troje djece, pripadaš i starom i novom svijetu, možeš povući paralelu odgoja iz našeg vremena i ovoga sada?

-Nas je pretežno odgajala ulica, ali ne na onaj ružan način. Sve svoje slobodno vrijeme provodili smo vani na ulici u igri i zafrkanciji. Roditelji nisu imali takav nadzor nad nama, kao današnji roditelji nad svojom djecom. Ne zovu se bez veze današnji roditelji – “helikopteri” – uključeni smo pretjerano u njihove živote. I ja sam isto takav. Mi to nismo imali ni 5% od svojih roditelja. Danas je drama ako se dijete igra u blatu i umaže cipele. Isto tako, klinci se danas ne mogu igrati oko zgrade i divljati kao što smo mi mogli, jer će ti za 5 sekundi doći netko od nabrijanih susjeda i vikati da što ovdje rade, pa će ti i mama i tata reći da se tu ne igraš, a mi smo svi bili vani, dok nas nisu metlom tjerali doma. Igrali smo se uz cestu, na ulazu zgrade, lovice...bilo je tu svega. Ništa od toga ne vidim danas kod djece. Mi smo ti koji u principu u pretjeranoj dobroti i brizi ograničavamo svoju djecu time što im ne dozvoljavamo odrastanje kakvo smo imali mi, njihovi roditelji, nego želimo nešto više i bolje za njih. Iako, ne kažem da i gadgeti nisu krivi. Da smo mi u naše vrijeme odrastanja imali takve mobitele i razna pomagala, mislim da ništa ne bi bilo od te kreative. Sjećam se kako smo se igrali na starom Radnikovom stadionu - pa ako nisam nekoliko tisuća puta hodao po onoj ogradi na kojoj su na kraju bili šiljci... pa preskačeš s jedne strane na drugu... Da danas vidiš svoje dijete da se tako penje po ogradama, kosa bi ti opala. Nema zgrade u Gorici u kojoj nisam bio na vrhu, nema, ne postoji... ali to su stvarno bila druga vremena.

Danas ja svom djetetu ne bih dozvolio vratolomije koje sam i sam izvodio.

Zamisli si da smo se svi špricali sa špricama u to vrijeme!!!! Od kud nam? Iz kontejnera koje smo kopali ispred hitne i dom zdravlja, koja mama bi danas dozvolila nekom djetetu da se igra sa špricama i šprica se s vodom iz lokve ispred zgrade??? A špriherica? S pračkom? Puhaljkama?...da ne nabrajam

Kako izgleda kreativni proces od zamisli do realizacije?

- Napravim zabilješke, a neke stvari idu direktno iz glave, spontano. Napišem priču, snimam, editiram, stavljam titlove. Često sam moram isprovocirati inspiraciju, ne ide baš samo tako. Razvijam profile, kažu da se na njima može nešto i zaraditi – rekoh sebi, hajde da vidimo. Nisam marketinški stručnjak, sam to vodim i kreiram. Sigurno to može biti i puno bolje, no cilj mi je imati na stranici ljude koji stvarno vole ono što radim i koji se vesele novim videima. Nije mi cilj postati “slavan”, ali ne bi bilo loše da to mogu i kapitalizirati.

Što je za tebe slava?

- Slava po meni nije ništa nego žešća glupost, egotrip. Ne težim slavi, želim se samo dobro zabavljati s ovim što radim, širiti pozitivu i veselje gdje god mogu, a sve te popratne pojave poput “slave” ili dođu ili ne... ne opterećujem se time.

Kakav humor voliš?

Odrastao sam na stripovima od Alan Forda do Martin Mistera kod nas se pisalo Marti Misterija te
nezaobilazni Monty Python, sve to je utisnuto u naš DNK. Nisam nikada pričao viceve (ne bi čovjek nikada rekao), nisam taj lik, ali volim izmišljati viceve. Nije mi cilj biti humorističan kroz psovke, to mi nije smiješno. No, svjestan sam da ako krene zafrkancija u tom smjeru, da je na meni da to dočaram najbolje moguće. Ne želim imati bolesne i degutantne spike, ali ne volim baš ni skroz crni humor. Volim dovesti situaciju do apsurdno bezobrazne. Volim bedastoće gluposti i blesiranje na svoj račun! Ono kad neko kaže: da je meni tvoja glava na jedan dan i takve brije gdje se uvijek zabavljaš ili pokušavaš zabaviti, nasmijati sebe i druge

Pogađaju li te negativni komentari?

- Nečije negativno mišljenje u principu je irelevantno. Ne razumijem samo potrebu da netko posjećuje stranice koje im se ne sviđaju i tamo šire negativu i mržnju. Poštujem svačije mišljenje, ali ne dozvoljavam nikakvu negativnu raspravu među followerima. Nisam jednom čuo za sebe, da govore da sam sigurno na nekim teškim drogama kad sam tako lud... Poručujem im da se nisam nikada drogirao, niti budem, prirodno sam takav, šarmantan, duhovit i pomalo lud. – smije se

I za kraj, da li bi mogao živjeti negdje drugdje?

- Odrastao sam i živim u Velikoj Gorici, ne znam postoji li bolji i ljepši grad za život od ovog našega. Do nedavno, znao sam jako puno ljudi na ulici, sada je njih sve manje. Ipak, sviđa mi se kako moj grad raste i kako se širi. Još uvijek je mirno, tiho i sigurno mjesto za život. U vrijeme kada smo mi bili mlađi, možda smo tražili koju zabavu više, ali sada stvarno ima za svakoga ponešto. Ne bih mogao živjeti nigdje drugdje. A zašto i bih?

U ovom ubrzanom svijetu, pronaći takvu iskrenu radost i veselje u kratkom razgovoru s ovim predivnim čovjekom bilo je poput pronalaska skrivenog blaga. Ljudi poput njega pravo su blago u našoj sredini, jer njegova vedrina čini svijet veselijim mjestom. Vjerujte mi na riječ – razgovor s tako divnim čovjekom prebrzo prođe, ostavljajući osmijeh i toplinu u srcu koji traju mnogo duže.

Sandra Sarija