Vukovarska heroina s goričkom adresom: Radila je u bolnici do pada grada i prošla pakao logora

Na Dan sjećanja na Vukovar i Škabrnju zapalit ćemo svijeće za sve poginule hrvatske branitelje i civile i prisjetit ih se u molitvi, možda pogledati dokumentarac o Vukovaru, Ovčari, ratnoj bolnici, možda će netko i otići u Kolonu sjećanja, pustit suzu za svu patnju kroz priče ovih dana ispričane u medijima, iako zapravo samo oni koji su bili na licu mjesta znaju razmjere te patnje. Možda ćete baš danas proći Velikom Goricom kraj jedne vukovarske heroine koja već desetljećima živi u našem gradu, a da to većina Velikogoričana ni ne zna.

Njeno je ime dr. Sadika Biluš, ugledna je internistica i gastroenterologinja koja je radila u Vukovarskoj bolnici tijekom cijele okupacije Vukovara, tamo je dočekala pad grada, doživjela je (i preživjela!) da ju iz bolnice odvede, ni manje ni više, nego zloglasni Veselin Šljivančanin. Ispitivanja i mučenja u Negoslavcima, potom logor u Srijemskoj Mitrovici, također su dio života kojeg je prošla. Dio života koji je prošla, ali koji nije iza nje, jer kaže, strahote koje je doživjela i danas je prate zbog čega kaže, ne može ni spavati.

Ovu osebujnu, prkosnu i vjerujem, duboko ranjenu i neslomljivu ženu koja i u svojim osamdesetima neumorno radi kao liječnica susreli smo 15. studenog na predavanju Tanje Belobrajdić. Iako je malim koracima nakon predavanja krenula u svoj dom u Velikoj Gorici,  dobila je inspiraciju ispričati nam jednu od svojih priča, a na spomenutom događanju o Vukovaru i sama je prepoznala svoje pacijente.

-Svi pacijenti koji su došli u vukovarsku bolnicu prošli su kroz moje ruke. Prije rata imali smo sedam internista i svi su pobjegli iz Vukovara, osim mene. Kad bi kirurg operirao pacijenta predao bi ga mene, ja ga vodim nakon toga, dajem infuziju, antibiotike sve što treba, a bolnica bez internista ne može opstati-prisjetila se dr.Biluš. Uz to cijelo vrijeme opsade kamerom je bilježila detalje tromjesečne okupacije, pa i posljednju noć u bolnici sa 17. na 18. studenog 1991.godine.

-Kad je pao Lužac, to je spriječilo kontakt Borova naselja s centrom Vukovara, u naselju nisu znali da Vukovar pada. Na Lušcu je poginuo i moj najbolji prijatelj Viktor Vilner. Nakon pada Lušca došla su dva naša policajaca u bolnicu i doveli dva dečka. Jedan od njih je imao dalmatinski naglasak, nosio je neki džemper smeđe hlače od samta, nokti su mu bili puni zemlje…Policajci su rekli da je rekao da poznaje mene, zapravo je znao mog muža. Naime, radilo se o mladiću s Brača koji se našao u vojsci JNA, izašao je iz tenka na Lušcu i ušli su u jednu kuću tražeći hrane. Kad su shvatili tko su, naši su ih doveli k meni-ispričala nam je dr. Sadika.

Jedan od tih mladića se zvao Ivo, drugi je bio iz Bosne, ali ne sjeća mu se imena. Tko zna što bi s njima bilo, da kasnije nije čula o njima u jednoj kući u Negoslavcima kada su je Srbi odveli nakon pada grada.

-Tri mjeseca sam radila u bolnici, niti jela, niti spavala, niti se okupala, nije bilo hrane, ni vode, na wc nisi mogao otići kakve su školjke bile…sve smo čekali kad će se to zlo završiti da izađemo-priča nam dr. Sadika.

Dvojicu mladića koje su joj doveli ranije u bolnicu, smjestila je prvo u šok sobu, a potom kad je došlo do pada grada, rekla im je neka se sakriju pod stepenice, ako ih srpska vojska nađe, neka kažu da su zarobljenici.

-Kad je Vukovar pao, Srbi su došli u bolnicu. Neki su se spasili jer su otišli u proboju te noći, neke su odmah kod bolnice ubili, neke odveli…Šljivančanin me odmah zarobio, primio me pod ruku, mislila sam gotova sam, već je hiljadu Vukovaraca tako u zagrljaju odveo, tako i mene u bijelom mantilu i sa slušalicama oko vrata. Noge su mi bile teške, nisam mogla kročit koliko mi je bilo nelagodno…Mislila sam si je li čuo da sam ratni stručnjak, pa me hoće u neku ratnu bolnicu, a to je smrt, to je gore nego da te odmah upuca-ispričala nam je vukovarska doktorica.
Nakon toga odveli su je u Negoslavce, selo kraj Vukovara s većinskim srpskim stanovništvom. Prvo u jednu kuću, pa u drugu…tu je prošla i druge strahote…

-Žena si pa možeš razumjeti…stavili su mi nož pod vrat i rekli ako ću vikati da znaju gdje su mi djeca, da će ih poklati…

-U toj kući su me satima saslušavali, uvečer bi došli njihovi časnici i imali sastanak, soba u kojoj sam bila imala je prozor u ganjak koji je bio malo odškrinut, pa sam se primakla i slušala. Mislila sam si ionako sam gotova, pa da napravimo koliko još mogu jer su između ostalog i tu dvojicu mladića iz bolnice uhvatili. Četnici su pričali kako su našli dvojicu pobočnika koji su tek došli u vojsku i tvrde da su zarobljeni na što su rekli, ako nisu zarobljenici, odmah idu uza zid i metak u glavu-kaže dr.Biluš. Kako su mladići rekli da su bili zarobljenici Hrvatima, Šljivančanin je pozvao dr. Biluš.

-Doktorka, je l' ti znaš za dva zarobljenika koje je policija držala u bolnici, pitao me. Rekla sam da znam, da sam im vadila gelere rukom jer nisu bili duboki, i rekla im da ih je policija maltretirala, da sam sve čula-prepričala nam je doktorica, a vijest kako je pomogla i time spasila mladića s Brača kasnije se pročula po otoku o čemu je poslije čula od svoje kćeri.

Samo je to jedna od mnogih priča iz ratne vukovarske bolnice i torture koju je prošla ova vukovarska heroina s goričkom adresom. Bila je jedina doktorica koja je zarobljena, prošla koncentracijski logor i zatvor Srijemske Mitrovice u ćeliji. Dane koje je tamo provodila u samici htjela je i okončati, dignuti ruku na sebe, o čemu je pričala u nedavno snimljenom dokumentarcu „Ćelija za doktoricu“. Iz Srijemske Mitrovice izašla je 6.prosinca 1991.godine, upravo na svoj rođendan.

-Tri tjedna sam štrajkala glađu, neću o tome ni pričat…Bila sam zarobljena koliko sam trebala bit i kasnije su me mijenjali za pilota iz Zagreba, već sam umirala jer sam štrajkala glađu. Poslije sam živjela u hotelu Interkontinental u Zagrebu…zvali su me u bolnice raditi koliko hoću i mogu, imam tri subspecijalizacije pa su me svi znali, i bilo mi je bitno naći stan da znam gdje bi radila-kaže o periodu nakon vukovarskih strahota.

Godine 1992. došla je u Veliku Goricu.

-Tadašnji gradonačelnik Mladen Vedriš ponudio se pomoći nam naći stan. Nakon dva pokušaja u Zagrebu, nazvao me i rekao da dolazi stambena komisija da idemo vidjeti stan u Veliku Goricu. Prvo sam pomislila što ću ja u Sloveniji, mislila sam na njihovu Goricu, dok mi nisu objasnili da je to kraj aerodroma. Kako sam došla, otvorila sam ordinaciju i tu sam ostala-ispričala nam je naša sugovornica koja je vrata svoje ordinacije „Tommy“ prije dvije godine, nakon razornog potresa, otvorila za ljude iz Gline, Siska i Petrinje kojima omogućuje besplatne preglede.

O odlasku u Vukovar na Dan sjećanja ni ne pomišlja, štoviše jer za brojne zločine još uvijek nitko nije odgovarao.

-Ne mogu. Prebolno je ići na Dan sjećanja u Vukovar. Tri kuće su nam srušene do temelja, jednu preko puta vodotornja sam obnovila. Svaki mjesec idem tamo, otvorila sam i ordinaciju da Vukovarcima radim besplatne ultrazvučne preglede, gastroskopiju ili kolonoskopiju, to je moj doprinos, oni se okupe, a ja ih pregledam. Tada obiđem kuću, počupam korov po dvorištu i tako-rekla nam je dr.Biluš. Radišna u miru, radišna u ratu, radišna je i danas s 80 godina i svim teretom sjećanja kojeg još nosi. Svojom hrabrošću i djelovanjem zadužila je sve nas, zato kada šećete po Gorici, osvrnite se oko sebe, možda baš kraj vas kroči dr.Sadika Biluš, heroina Vukovara.

(naslovna fotografija: dr.Sadika Biluš u svojoj goričkoj ordinaciji; foto: Sanjin Strukić/Pixsell)