Željko Jurić krv je dao nevjerojatnih 111 puta! „Meni najvrijednije priznanje je odlazak na darivanje“

-Nakon svih tih dugih godina darivanja naravno da su pristigla brojna priznanja i zahvale. Darivatelji primaju priznanja i za 10 i za 25 i za 50 darivanja. Priznanja imaju veliko značenje, to svakako, ali sami taj odlazak na darivanje, to je za mene najveće priznanje jer znam da ta krv bude nekome pomogla danas-sutra. To darivanje krvi traje tih 10-ak minuta, a znaš sigurno da će ta krv nekome zatrebati- odgovara nam naš sugrađanin Željko Jurić na jednostavno pitanje zašto se već više od 30 godina odaziva dobrovoljnim akcijama darivanja krvi.

Ovaj rođeni Slavonac svoj dom u Đakovu zamijenio je adresom u Velikoj Gorici još 1982. godine kada je po završetku srednje škole posao policajca pronašao upravo u našem gradu. U Gorici je uskoro upoznao i svoju suprugu pa zauvijek pustio korijenje pod turopoljskim podnebljem.

-Naravno da se nazivam Velikogoričaninom, barem po godinama prebivališta i stanovanja već odavno sam postao Turopoljac. A bio sam i članom Turopoljske pajdašije dosta godina među starim Turopoljcima pajdašima- otkriva nam Željko.

Željko se danas može pohvaliti velikim postignućem. Krajem rujna ove godine upisao je 111. darivanje krvi i pritom s nama podijelio nevjerojatne detalje iz svog života. Detalje koji će, kako nam je i sam rekao, uvelike motivirati njegov neprestani angažman u darivanju krvi. 

Sve je počelo, kako nam otkriva Željko, u srednjoj školi. -Počeo sam tada darivati krvi s napunjenih 18 godina. Kada sam počeo s darivanjem bilo nam je važno to da dobiješ dva dana slobodno, kako dečki koji su išli u vojsku, tako i mi u policiji. Mi smo to u školi radili zbog tih slobodnih dana. Međutim, tada smo bili obični klinci, ali danas kada gledam na to- to je nešto što čovjek daje od sebe. Daje ono svoje. Siguran si da će to nekoga izvući iz neke krize, šoka, traume itd. Dakle, u prvi mah je to bilo kao daješ krv pa dobiješ dva dana slobodno, plus i fini ručak i ostalo, međutim to je preraslo meni u jednu normalu i počeo sam davati krv u kontinuitetu kada sam počeo raditi i tako sam nastavio sve do danas- priča Željko koji je bio dijelom velike humanitarne obitelji koja je u 2020. godini prikupila hvalevrijednih 3025 doza krvi.

Sve do Domovinskog rata Željko je bio u policiji, a onda je prešao u Ministarstvo obrane gdje je radio do 2007. godine kada je otišao u mirovinu. No, nije ga mirovina niti malo primirila, naprotiv. Kao veliki zaljubljenik u motore budući da je u policiji radio kao motorist, Željko se odlučio počastiti Maxi skuterom od 400 kubika, pa je ubrzo krenuo obilaziti 'lijepu našu' uzduž i poprijeko. Ujedno se i zaposlio kao umirovljenik i to je sve savršeno funkcioniralo do 2010. godine kada je doživio tešku prometnu nesreću na motoru. Završio je u komi na traumi gdje je ležao 23 dana.

-Tada mi je prekinut slijed darivanja krvi na godinu dana, ali izvukao sam se i rehabilitirao i opet se vratio nazad i počeo davati dragocjenu tekućinu. Poslije rehabilitacije sam mislio da se budem opet vratio na motor, međutim kakav jesam žilav išao sam dalje i ponovno nastradao 2014. godine kada sam pao s krova obiteljske kuće. Postao sam hiperaktivan odlaskom u mirovinu i dan danas mi vrag ne da mira. Non-stop sam u nekoj jurnjavi. Pao sam s krova, ali usprkos teškim ozljedama kralježnice, hvala Bogu ipak nisam ostao u invalidskim kolicima- kaže Željko.

Čekala ga je nova rehabilitacija koja je sa sobom nosila godinu dana apstinencije od darivanja krvi, no priča nam Željko da je baš tada motivaciju da nastavi s darivanjem pronašao u činjenici što je imao te dvije velike traume.

 – Čovjek tada shvati da krv, ta dragocjena tekućina, zapravo znači jako puno. Znači život. I meni je trebala krv, u tim momentima nakon svih tih trauma mom organizmu je trebalo krvi pa sam onda rekao sam sebi „pa ja sam isto dobio krv od nekoga, moram nastaviti dalje. Juka, idemo dalje darivati krv!“, i tako sam krenuo i došao do brojke od 109- prisjeća se Željko koji je u studenom prošle godine bio na prijemu kod bivše predsjednice Kolinde Grabar- Kitarović gdje mu je uručeno priznanje za 100. darivanje krvi. Odlikovan je tada Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske koja se dodjeljuje hrvatskim i stranim državljanima za osobite zasluge za zdravstvo, socijalnu skrb i promicanje moralnih društvenih vrednota,

„Nemam namjeru stati!“

Prema pravilima medicine, muške osobe krv mogu darivati svaka tri mjeseca s time da im prilikom darivanja provjere opće zdravstveno stanje, izmjere tlak, provjere željezo u krvi, pa ako to sve štima onda se upuštaju u sami proces darivanja. Ženske osobe krv mogu davati svaka četiri mjeseca i to sve do 65 godine života. Željko se tom plemenitom pozivu uredno odaziva svaka tri mjeseca i, kako nam tvrdi, nema namjeru stati!

-Dokle god se budem osjećao zdrav i sposoban ja ću darivati krv. Imam namjeru sve do 65. godine nastaviti darivati s time da se krv može darivati i nakon 65. godine, odnosno do 70. godine, ali jednom do dvaput godišnje uz pregled liječnika. Tako da, dokle god mi zdravstveno stanje bude omogućavalo ja ću darivati krv- uvjerava nas ovaj veseli šokac, kako ponekad voli sam sebi tepati.

A za sve vas koji se možda zbog straha od igle ili krvi još niste odvažili otići darovati krv, Željko ima ohrabrujuće riječi, uz naglasak da vas ne očekuje nešto komplicirano.

-To je, velim ja, desetak minuta koje svatko može odvojiti.  Moram priznati da mene više muči kada mi prvo iz prsta izvade krv radi mjerenja željeza jer me piknu iglom u prst gdje se nalaze živci. Većina ljudi s kojima sam razgovarao i koji do sada još nisu išli dat krv svi su oni navodili da je glavni razlog ta igla i da iglu ne mogu smisliti. Ja im velim nemojte razmišljati o tome. Kad sjedneš vidiš oko sebe puno ljudi koji darivaju, započneš razgovor s njima i zezaš se, pa skroz zaboraviš da imaš iglu u ruci.  To je jedan trenutak u kojem te malo piknu i nakon toga ne razmišljaš više o tome. Kada ležim tamo zajedno s kolegama, često započnemo razgovore, kad ono najedanput započne uređaj zvonit i time dat do znanja da si već napunio vrećicu od 4 decilitra. E onda kažeš joj, pa ja bih još tu ostao i razgovarao, no moraš ići dalje jer drugi dolaze dati krv- opisuje nam Željko rutinu svojih odlazaka na darivanja.

Dugogodišnji odaziv na akcije dobrovoljnog darivanja krvi koje u Velikoj Gorici organizira Gradsko društvo Crvenog križa, Željku je donijelo brojna poznanstva i neizbrisive uspomene. Sa svim dobrim ljudima, bilo da je riječ o djelatnicima ili darivateljima, priča nam, u sjajnim je odnosima. -Sve su to dobri ljudi koji darivaju krv. Sa svima njima se poznam s time da sve ovisi o tome u koju grupu upadaš, odnosno kada dolaziš na darivanje krvi. Istaknuo bih ovdje svakako i djelatnike Gradskog društva Crvenog križa. Njima svaka čast, naročito u ovo vrijeme pandemije u kojemu su uključeni u sve aktivnosti i daju sve od sebe- kaže Željko.

I baš zato nije mu bilo teško stajati u dugačkim redovima, niti za vrijeme visokih ljetnih temperatura, niti ovih dana kada su temperature tek nešto više od nule.

-Nije mi teško stajati ni u redovima kada treba jer znam zašto tamo stojim. Zato što će nekome biti lakše zbog toga i netko će ozdraviti. Nekome će moja krv dobro doći- uvjereno će Željko.

Umirovljenički dani

Iako je od 2007. godine kada je otišao u mirovinu Željko i dalje bio vrlo aktivan, pa čak i kao umirovljenik radio u privatnoj firmi, danas ipak uživa u onoj pravoj mirovini. Nema više vožnji motorom niti aktivnosti u ekipi za intervencije Gradskog društva Crvenog križa kojoj je pripadao, ali i dalje živi punim plućima uz neke druge navike i obaveze.

-Ja kada sam otišao u mirovinu nisam se pasivizirao već sam se odmah zaposlio u jednoj privatnoj firmi, radio sam i kupio si motor. Da se nije to desilo ja bih i dalje bio hiperaktivan, ali se to sve skupa smirilo jer imam problema s kralježnicom nakon pada s krova. Ipak, najvažnije je da mogu hodati i da funkcioniram- kaže Željko.

Više nego dovoljno obaveza i 'zanimacije' ima oko svoje, kako kaže, prekrasne kćerkicu Nike koja završava osmi razred. Priča nam Željko da se sada „bore“ gdje će Nika nastaviti sa školovanjem tako da oko nje ima puno posla. Uz sva svoja postignuća oko darivanja krvi, Željko je poznat i po još jednom rijetkom fenomenu- u odličnim je odnosima sa svojom punicom!

-Živim i s punicom koja mi je predraga usprkos svim onim pričama da se zet i punica ne podnose. 30 godina smo jedan uz drugoga i sve funkcionira. S punicom se uvijek može bit dobar, važna je tolerancija. Uostalom, kao i u svemu drugome u životu- tvrdi Željko.

Željko život nastavlja okružen ljudima koji ga vole i koje on voli, ali sigurni smo da će spokoj i mir osjećati i zbog svih onih ljudi kojima je darovao dio sebe i tako i njima omogućio da ponovno dočekaju trenutke sreće sa svojima najbližima. Za njega, naravno, nema dvojbe. Nakon što se zasluženo odmori vratit će se na prvo moguće darivanje krvi, a za sve ljude dobre volje i velikog srca koji vjeruju da mogu pomoći svojim odlaskom na akcije dobrovoljnog darivanja krvi Željko šalje kratku, ali važnu poruku.

-Svatko tko se osjeća zdrav može doći. To je samo deset minuta, a nekome ćete pomoći spasiti život. S obzirom da je vrijeme pandemije, ljudi čuvajte se, pazite se, budite zdravi i ostanite doma- poručio je Željko za kraj.