Hrvoje Ceković: Ja sam u Gorici najsretniji

Iza rukometaša Gorice povijesna je sezona. Četvrto mjesto i plasman u EHF Kup najveća su nagrada koju su za svoje igre tijekom cijele sezone mogli dobiti igrači koji su iznijeli najveći teret. Iako nogometaši i po niželigaškim terenima dobivaju veću naknadu od njih, njih to ne sputava u postizanju odličnih rezultata. Ekipa je na okupu već godinama, a svaki novopridošli igrač dobro se uklopi u tu klapu gdje šale i zabave nikada ne nedostaje. Jedan od onih koji je uz Goricu vezan od početka svoje karijere je danas nezamjenjivi starter, Hrvoje Ceković. Prošao je popularni Ceki sve bure i nevere goričkog kluba, no nikada mu nije okrenuo leđa. Niti u onim najtežim trenucima, kada su mnogi napuštali brod koji tone. On nije bio poput njih, ostao je i dočekao utakmice s najboljim hrvatskim klubovima, a naposljetku i Europu u kojoj će Gorica premijerno zaigrati krajem ljeta.

U klub ga je pozvao Zoran Pašić

Presudnim se u njegovom ulasku u rukomet pokazao Zoran Pašić koji ga je zamijetio na jednom od školskih prvenstava, nakon čega mu je prišao i pozvao ga u klub. Tada se rodila i ta nerazdvojna ljubav između njega i kluba koja, eto, traje i dan-danas.

-Krenuli smo iz dana u dan i još sam tu, jedan od rijetkih iz te generacije gdje su bili Modrić, Malčec, Kranjčina, Buzov i drugi- uz smiješak će Hrvoje.

Počeci ozbiljnog treniranja povezani su uz prvi ulazak goričkog kluba u Prvu ligu, čime su i kadeti stekli mogućnost igranja najvišeg ranga.

-Bili smo negdje oko sredine u izuzetno jakoj ligi u kojoj je tada za Đakovo igrao i Domagoj Duvnjak. Ubili su nas deset razlike- prisjetio se Ceković.

-Duvnjak je već tada bio deset godina ispred nas. Sjećam se da nije puno igrao, no dok je bio na terenu, natrpao nam se golova- nastavio je.

Hrvojeve dobre igre nisu prošle nezamijećeno ni od strane tadašnjeg trenera seniorske momčadi, zlatnog olimpijca iz Atlante Vladimira Jeličića- Mane koji ga je kao šesnaestogodišnjaka pozvao među starije dečke. Pravu priliku dobio je kod Darija Zrnića kada su se na poziciji lijevog krila izmjenjivali on i Ivo Nedić.

Nezamjenjiv već deset godina

Igrači su dolazili i odlazili, no on se nije dao. Niti u najtežim trenucima nije okrenuo leđa svome klubu. Te 2007. godine, najteže u klupskoj povijesti, bio je jedan od najmlađih. Njemu je tada jedino bilo bitno da ima loptu i da se igra, zbog čega se i nije previše opterećivao tim igrama koje su dovele i do štrajka trenera Zrnića i starijih igrača.

-Može se slobodno reći kako smo se ponovno rodili nakon te sezone. Uvijek je nakon toga išlo nabolje- kaže nam Ceki.

Rezultatski je ta sezona za zaborav, jer golobradi mladići potpomognuti s pokojim bivšim igračem uspjeli su sezonu u kojoj je pobijeđen jedino Bjelovar iznijeti do kraja.

-Bez obzira koliko si loš, uvijek hoćeš pobijediti, zbog čega si za vrijeme utakmice ljut. No, poslije kada shvatiš kakva je situacija, nije bilo te ljutnje, sve se svelo na zabavu- priča nam dalje o jedinoj „crnoj“ sezoni otkako je u dresu Gorice.

Od trenutnog igračkog kadra više odrađenih sezona u dresu Gorice ima jedino vratar Josip Dijanić- Buco.

-Još ću ja igrati, to je sigurno. Barem još desetak godina. Samo nek' posluži zdravlje- priča nam Ceki kojeg su kroz seniorsku karijeru trenirali Jeličić, Zrnić, Bilić, Mesarov te od domaće trenerske garde Marinko Karavanić i neizostavni vojnik kluba Hrvoje Pekera.

-Izdvojiti se može jedino Peks koji je uvijek tu, i kad je najgore i kad je najbolje-kaže nam Ceković koji se nada kako će nakon ligaškog uspjeha stići i onaj u Kupu pa da i Gorica napokon zaigra na Final Fouru.

Frke oko ostanka nikad nismo imali

Upravo na temeljima te pozitivne atmosfere započela je temeljita rekonstrukcija kluba pod predsjedanjem Nevena Karasa i njegove ekipe koja se znala prilagoditi novonastaloj situaciji. Malim, ali sigurnim koracima klub je napredovao iz sezone u sezonu. Povratak među prvoligaše dogodio se 2010. godine, otkada su Goričani nezamjenjivi član hrvatske rukometne elite kojoj su prave zube pokazali u nedavno završenoj sezoni u kojoj su zauzeli četvrto mjesto izborivši tako plasman u Europu.

-Ne znam može li bolje od ovoga. Ma, uvijek se može- kratko će naš sugovornik koji je igrački rastao kao i ostatak ekipe. U tome im je, mišljenja je, pomoglo i smanjivanje lige čime su kroz više jačih utakmica i očvrsnuli.

-Nekad se unaprijed znalo barem za dva kluba koja će puknuti. Sada u ligi deset toga više nema. Sad se svaku tekmu mora dobiti. Pa pobjeda u gostima ti je kao dobitak na lotu- kaže nam Ceki.

Od računice za ostanak do Europe

A baš su prošle sezone na gostujućim terenima Goričani priredili nekoliko velikih skalpova protiv daleko razvikanijih klubova (Poreč, Varaždin), čime su i nagoviještene velike stvari koje su se kasnije i dogodile.

-Završna pobjeda u Vinkovcima bila je samo šlag na torti- o najuspješnijoj klupskoj sezoni će Hrvoje te nastavlja:

„Znalo se na papiru koga ćemo dobiti kako bismo izborili ostanak. No, kasnije smo malo promijenili tu računicu i na kraju je sve ispalo super jer ambicije se uvijek mogu stvoriti kada se vidi da se može“.

Na kraju svega nisu poletjeli te i dalje čvrsto stoje na zemlji. I u novu sezonu, u kojoj će premijerno zaigrati u Europi protiv estonske Põlva Serviti, ulaze sa samo jednim ciljem, kako što prije izboriti ostanak.

-Mi u Europi možemo samo pobijediti, ništa drugo. To je bonus za klub i za sve nas igrače. Meni će to osobno biti kao maturalac budući da s klubom nisam putovao negdje po Europi- o europskom iskušenju će Ceković koji je bio član i zlatne rukometne reprezentacije na pijesku prije dvije godine.

Prvenstvo u Hrvatskoj ove je godine propustio, no to ga nije previše razočaralo. On na sve gleda kroz vedriju stranu, gdje je zabava i zezancija, koja je zaštitni znak kluba (no kada se radi, vlada ozbiljnost, op.a.), na prvom mjestu. Bit će tako, kaže nam, i u nadolazećoj sezoni.