Karlo Bujanić: Nogomet mi je postao dosadan, a hokej se pokazao kao uzbudljiv i dinamičan, pravi sport za mene!

Mladi 22-godišnji Karlo Bujanić još je jedan izvrstan primjer kamo vas upornost, rad i posvećenost mogu odvesti, a njegova ljubav prema hokeju na ledu je zaista bezuvjetna. I zato, nagrada za najboljeg golmana netom završene sezone u hrvatskom prvenstvu u hokeju na ledu stigla je baš u prave ruke!

Naš sugrađanin Karlo je već puno puta dokazao svoju vještinu među vratnicama, u jednom od najatraktivnijih, najdinamičnijih i najzahtjevnijih sportova, na jednoj od najvažnijih pozicija u svakoj ekipi hokeja na ledu, a ove godine zaslužio je i to veliko priznanje...

Njegov KHL Zagreb je ove zaustavljen u polufinalu doigravanja od trenutno moćnijeg i kvalitetnijeg Siska, koji je svoju kvalitetu opravdao i uvjerljivim pobjedama u tri utakmice finala sa zagrebačkom Mladosti. No, Bujanić se itekako iskazao svojim obranama, a on i njegovi suigrači mogu itekako biti ponosni na ovu sezonu. Bili su i dio regionalnog IHL natjecanja, a mi se možemo veseliti da u našem gradu imamo takvog hokejskog majstora. Jer, Karlo je i dobitnik brojnih golmanskih nagrada u 'inline' hokeju!

Nismo propustili priliku da uživo popričamo s mladim goričkim sportašem i da mu osobno čestitamo na ovoj prestižno nagradi Hrvatskog saveza hokeju na ledu!

"Odlično smo krenuli u sezonu i bili smo na vrhu tablice jako dugo. Međutim, pred kraj smo malo 'pali', na kraju regularnog dijela sezone smo bili treći i u doigravanje smo odmah išli na Sisak, koji je za nas bio koban. Oni su to kasnije i pokazali i kasnije, uvjerljivim pobjedama u finalnoj seriji i osvajanjem naslova prvaka!"

"Uspio sam ja na kraju 'iščupati' i tu nagradu pa mogu biti zadovoljan. Bilo je i promjena trenera usred sezone, mijenjali smo taktiku, ali sve u svemu, bilo je zapravo dobro," ispričao je Bujanić u razgovoru za VGdanas.

Hokej na ledu možda mu nije bio prvi izbor, ali se pokazao kao prava i jedina ljubav.

"Valjda kao i svaki velikogorički klinac sam prvo igrao nogomet, ali tata je jednog dana dobio ulaznice za Medveščak u EBEL-u. Otišli smo naravno na tu utakmicu i bilo je stvarno fascinantno, brzo, dinamično. Jer, nisam praktički tada niti imao pojma o kakvom se to sportu radi. Rekao sam da bih volio to probati, a baš tada je Marko Lovrenčić otvarao klub inline hokeja, na rolama. Odlučio sam probati, a na pitanje što bih želio biti - odmah sam ispalio da želim biti golman. rekao mi je da su golmani uvijek malo 'ludi', ali moja odluka je bila jasna i čvrsta. Sredio mi je opremu za prvi trening, a tad sam prvi put i stao na role. Nisam se nikad rolao u životu, ali nakon prvog treninga sam rekao da ostajem u hokeju..."

"Već tada sam počeo malo nogomet i zapostavljati, nekako mi se činilo da to nije to i ubrzo sam se prebacio samo na hokej. I odmah prve sezone su mi falile četiri obrane da budem najbolji golman prvenstva. Imao sam tek deset godina, ostali golmani su imali već iskustva igranja hokeja na ledu i neko predznanje."

"Nakon prve godine igranja inline hokeja prešao sam i na led, želio sam odmah probati i to. ali, u Medveščaku su tad rekli kako sam prestar da bih počeo braniti, a imao sam tada 11 godina. Javio sam se nakon toga u Mladost, trener mi je samo rekao tad i tad ti je trening, dođi. Tata i ja samo stigli na Šalatu, a poslije prvog treninga dobio sam potvrdu trenera, koji je rekao - mali, ostani!"

"Proveo sam dvije godine u Mladosti, a nakon toga sam ipak otišao u Medveščak, gdje sam bio od kadeta do juniora, nekih pet godina. Stigao je tada poziv od Mislava Blagusa da se prebacim u KHL Zagreb i da im treba prvi golman juniora i drugi golman seniorske ekipe. Odlučio sam se na promjenu sredine i tada se dogodilo da je njihov prvi golman prestao igrati, tako da sam ja odmah uskočio na njegovo mjesto, a imao sam 17 godina!"

"Evo pet, šest godina kasnije još uvijek sam u Zagrebu, a tijekom ovih godina sam osvojio nagradu za najboljeg golmana juniora, sad za seniore i očito je da tamo nešto dobro rade sa mnom!"

Puno je bio trenera kroz njegovu karijeru, ali neki su zaista ostavili poseban trag. No, tako je valjda sa svim sportašima:

"Moj prvi trener Vanja Vukelić je zaista ostavio poseban trag na moju karijeru. On je odmah rekao tati da me neće štedjeti na treninzima, a prvi udarac ikad sam dobio svom snagom u glavu. Izbio je pakom strah iz mene i njemu sam najviše zahvalan. Svaki trening me je 'uništavao', bilo je tu i svađanja, ali sada kad gledam deset i više godina kasnije, on je daleko najvažniji i najbolji u mojoj karijeri."

Pričao nam je Karlo kako je to stajati među vratnicama i čekati udarce moćnih majstora ovog sporta: "Siščani su danas daleko najbolja ekipa, igraju s puno kombinatorike, ali ima tu i udaraca koji idu 120 ili 130 kilometara na sat. Prave bombe!"

Vjerojatno bi Karlo bio i odličan nogometaš, no, jednostavno se nije vidio u toj priči.

"Jednostavno, nogomet mi je postao malo i dosadan, a hokej je bio jedno posebno i uzbudljivo iskustvo. Trener me sve više stavljao na klupu, ja sam sve manje išao na treninge i jednog dana sam tati samo rekao da prestajem s nogometom i da ću se maksimalno posvetiti hokeju."

Izuzetno važna je bila i podrška obitelji, istaknuo se tu tata Mario: "Zaista veliko hvala mojim roditeljima! Tata me vozio na treninge na Šalatu, koji su znali biti u pola deset i pola 11 navečer. Tata je tu proveo puno vremena sa mnom, vozio me na treninge i utakmice, a ne smijemo zaboraviti niti dosta skupu opremu. Proveli smo sate i sate skupa na toj Šalati i na Velesajmu i u Domu sportova, bilo je i njemu to zabavno, imali smo nekoliko utakmica vikendom, dolazili bi i roditelji, družili se. Hvala i mami, koja je moj PR," uz smijeh je dodao Karlo.

"Velika podrška bila mi je i starija sestra, uskoro postajem ujak, nosi curicu i sad to iščekujemo!"

"A mislim da bi i ona jednog dana mogla postati hokejašica," s osmijehom je dodao.

"Karlo je od rođenja u Velikoj Gorici, a svojim je talentom, trudom i predanošću zaslužio ovo priznanje od Hrvatskog saveza hokeja na ledu. Njegova pobjeda nije samo osobni trijumf, već i ponos za naš grad i sportsku zajednicu. Pokazao je da i hokej na ledu može privući interes i druge djece. Vjerujem da je ovakav uspjeh vrijedan pažnje i prepoznatljivosti te da bi ga trebalo istaknuti kao primjer mladim sportašima u našem gradu," emotivno je poručila i njegova mama Dijana Bujanić.

A koliko je sport važan dio njihove obitelji dovoljno govori kako su Karlo i Martin Šroler, naš poznati gorički nogometaš, zapravo rođaci.

Veliki utjecaj na razvoj hokeja u Hrvatskoj pa tako i na Karla imao je zagrebački Medveščak i njegovo zlatno doba regionalne EBEL lige i ulazak u KHL, gdje smo u Zagrebu imali prilike gledati ponajbolje svjetske majstore ovog sporta.

"Bila su to stvarno posebna vremena. Te utakmice Medveščaka, velike pobjede, druženja s igračima, pravi uzori i misliš si tada, možda i ja jednog dana postanem takav hokejaš. S nekima sam imao priliku i igrati, kao što su Blagus ili Domen Vedlin, koji me baš 'tjera' da budem iz dana u dan sve bolji. Sjećam se posebno iz tih vremena Roberta Kristana, a s Rosandićem sam skupa išao na treninge za vrijeme COVID-a. Uvijek sam se trudio biti što bolji..."

"Trenirao sam sa Zanoškim, Ivanom Puzićem, koji je također iz Velike Gorice, dijelio sam svlačionicu s Jarčovom..."

Imao je i Karlo svoje vratarske uzore, koje je iz tjedna u tjedan pratio, upijao njihove poteze, skidao neke njihove cake i finte, proučavao njihove tehnike branjenja...

"Kod nas mi je uvijek nekakav uzor bio legendarni Kristan, koji je bio ljubimac zagrebačke publike u Medveščaku, ali u NHL-u sam uvijek pratio i gledao što je radio Finac Tuukka Rask, zato i nosim 40 na leđima jer i on nosi isti broj! Sjećam se i Barryja Brusta u Medvešćaku, dok su igrali KHL. On mi je uvijek bio pojam, imao je dugu kosu, palicom se tukao po nogama i tijelu za motivaciju i stvarno je bio poseban. Čak sam ga i upoznao i zaista je bio super lik."

Možda će uskoro doći i trenutak za neki međunarodni iskorak, možda će se Bujanić u neko dogledno vrijeme okušati u nekoj drugoj sredini.

"Zaista bih želio probati negdje da vidim kako je to u drugoj sredini, dalje od Hrvatske, odvojen od roditelja. Znam da je Vito Nikolić u Francuskoj već par godina i vjerujem da mu je dobro tamo. Čujemo se ponekad. Naravno da bih se okušao negdje drugdje, zbog hokeja bih otišao i u drugu galaksiju," istaknuo je iskreno i slikovito 22-godišnji Karlo, koji je trenutno student mehatronike.

"Teško se probiti negdje kad vide da dolaziš iz Hrvatske, koja i nije neka hokejska zemlja. Velika je konkurencija u tim drugim zemljama, uvijek će oni radije uzeti nekog domaćeg igrača, a ti moraš biti puno bolji od njih da bi uopće ušao u konkurenciju."

"Da, studiram trenutno na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, studij mehatronike, završavam tri godine, a planiram ići i na diplomski..."

Planovi su i za iduću sezonu ozbiljni i veliki: "Preko ljeta igram inline da ostanem u kondiciji. U klubu nam je u siječnju stigao novi trener i on zaista ima velike planove za budućnost. Odličan je, takvog još nismo imali. Cilja visoko i vjerujem da ćemo u tome uspjeti kad će s nama raditi cijelu sezonu i kad prođemo pripreme. Promjene koje je uveo ne mogu se odmah vidjeti, ali cilja visoko i probat ćemo to ostvariti!"

Tijekom adventskih dana imamo prilike vidjeti puna klizališta diljem Hrvatske, a tako i u našem gradu. No, trebalo bi te dječake, ali i djevojčice, usmjeriti da se okušaju u hokeju.

"Najbolje je možda da kao i ja, dođu na neku utakmicu i vide kako to izgleda. I možda će od njih 20 samo dvojica ili trojica ostati u hokeju, ali i to bi puno značilo. Ima i moj klub uvijek nekakve prezentacije po klizalištima diljem Zagreba, a mogli bismo onda iduće zime doći i u Veliku Goricu."

Uputio je Bujanić, već sada itekako iskusni i ozbiljni sportaš, najbolji u svom sportu i na svojoj poziciji u Hrvatskoj, savjet za mlade sportašice i sportaše, bez obzira čime se bave: "Treba jednostavno biti uporan. Treninzi su ponekad znali biti kasno navečer, trebalo je izravno iz škole ići na treninge, a tu je i rano ustajanje. Međutim, vrijedilo je sve, isplatilo se sve i kad nešto voliš onda u tome uživaš i ništa nije teško."

"Kad se nečeg primiš treba se toga držati, ustrajati u tome, biti uporan i ostalo će kad tad doći!"

Uz domaće prvenstvo, Karlo je ove sezone bio i dio regionalnog natjecanja s klubovima iz Srbije, Slovenije i Hrvatske, što mu je sigurno bio jedno važno iskustvo.

"Bilo je tu puno posebnih utakmica. jednom se sjećam protiv Vojvodine od sunca nisam uopće vidio pak, ali nisam primio niti jedan gol. Slovenska Slavija igra s nama u regionalnoj IHL ligi, a ove sezone sam odigrao sjajnu utakmicu protiv njih, također nisam primio gol, uspjeli smo ih dobiti, a to im je bio jedini poraz prošle sezone i na kraju su upravo oni završili kao prvaci! To mi je bila posebna utakmica, stvarno. Imao sam ove sezone i 'clean sheet' protiv Medveščaka, mislim da smo ih na kraju dobili 6:0 i to mi je isto jako draga utakmica. Pamtit ću i utakmicu protiv Mladosti, koju smo nažalost izgubili 2:1, ali sam tu tekmu branio sve i svašta i vjerojatno ju pamte i njihovi igrači."

"Pamtim i neke utakmice iz mlađih dana, pogotovo protiv slovenskih klubova."

Hokejaši su zaista stvarno jedna posebna sorta sportaša, beskompromisni, odlučni, pomalo žestoki, ali samo na ledu. Izvan njega su svi redom prave dobričine, ali i 'fajteri' u svakom smislu te riječi.

"Uvijek je dobra atmosfera u svlačionici, prije utakmica ima tu i šale i druženja, i mlađih i starijih igrača. Za vrijeme utakmica nema zezancije, uvijek je dobrodošao neki savjet, a nakon utakmica tu je uvijek trener s analizom i kojom riječi o utakmici. Ako je bila pobjeda onda se i proslavi, naravno!"

Vratarska pozicija je posebno teška u ovom sportu, jer svi ostali igrači po linijama se često mijenjaju, dobiju priliku za odmor i predah, jer hokej je jedan od fizički najzahtjevnijih sportova, dok golmani od prve do zadnje minute moraju biti među vratnicama, izuzetno fokusirani i koncentrirani, a nikad ne znate iz kojeg smjera će sijevnuti neka 'bomba' od udarca.

Golmani su u hokeju uvijek bili posebno cijenjeni i cijela ekipa se maksimalno zaštitnički odnosi prema svojim vratarima.

"Nema tu greške, ako me tko dirane, odmah tu dečki uskaču. Ove sezone sam bio prvi golman, počeo sam većinu utakmica i rekli su mi da očekuju puno od mene i valjda sam im ovom nagradom uzvratio i valjda su zadovolji sa mnom!"

"A poseban je osjećaj kad sačuvam svoju mrežu i kad se na kraju onda spusti gol, kao jedna posebna proslava za dobro obavljen posao."

Ove sezone je Karlo dobio priliku u Sisku, trenutno našem najboljem klubu, koji je na kraju osvojio naslov prvaka Hrvatske i koji se uspješno natjecao u regionalnoj Alpskoj ligi, uz klubove iz Austrije, Slovenije, Italije. Za jednog još uvijek mladog goričkog vratara to je sigurno jedan dodatni poticaj za još jači i žešći rad i treninge.

"Baš za Božić sam dobio poruku želim li ići s njima na utakmicu u Austriju. Posudba je među klubovima već bila riješena, a ja sam naravno prihvatio taj poziv. Odradio sam njihove treninge, razlika u intenzitetu je naravno velika. Utakmica je bila zaista posebna, to je jedna klasa više hokeja, igra se 'na nož', na sve ili ništa. Jednu utakmicu smo dobili, jednu izgubili, a nakon par dana sam dobio poziv i za utakmicu u Sisku, pred domaćom publikom. Navijači u Sisku stvarno vole svoj klub, cijelu utakmicu se pjevalo, uz bubnjeve. Bilo je napeto, ali podrška koju imaju je zaista nevjerojatan. I na utakmice u Zagrebu su dolazili u velikom broju, a takva podrška sigurno znači puno za svaku ekipu. Dobiješ tu neku dodatnu snagu, da otkližeš i kad misliš da ne možeš, da pukneš i pogodiš ono što misliš da nisi mogao, da obraniš nešto što si mislio da je nemoguće!"

"Bilo je tako i za vrijeme Medveščaka, kad je cijela Ledena disala za klub i kod igrača se onda probudi ta neka dodatna želja za pobjedom."

"U Sisku je to zaista za mene bilo jedno odlično iskustvo. Vidio sam iz prve ruke kakva je to liga, kakvi su to klubovi i zahvalan sam na pozivu. Vidjet ćemo što će biti dalje..."

Bujanić je bio i dio hrvatske reprezentacije u mlađim kategorijama: "Još dok sam imao 17 godina sam bio dio U-20 reprezentacije. Išli smo u Južnu Koreju na Svjetsko prvenstvo svoje divizije. Trebao sam i sa svojom generacijom ići kao prvi golman na Svjetsko prvenstvo u Kinu, ali je COVID pokvario planove i tako da od toga nije bilo ništa..."

"Trenutno je Vilim Rosandić u Sisku prava konkurencija, ima i Medveščak dobrog golmana, Ivana Ružića, a doveli su i dobrog Finca. Mladost ima Tea Janjatović Lončara, koji je mlađi od mene par godina, ali se pokazuje kao jako talentiran. Ima nas, a vidjet ćemo iduće sezone tko će biti najbolji," zaključio je Karlo, a mi bismo dodali da već znamo tko je najbolji. Samo to treba iduće sezone još jednom i potvrditi na ledu, što u sportu nikada nije nimalo lako.