Sportska događanja nezamisliva su bez njega

Sportski put svima znani Pajo započeo je 1956. godine dolaskom u Zagreb. Posljednja stanica na tom putu bila je Velika Gorica u koju se doselio 23 godine kasnije te je u njoj zajedno sa obitelji ostao živjeti sve do danas. Cijeli svoj život bio je vezan uz sport, koji mu je donio brojna poznanstva i putovanja o kojima kao podsjetnik na te dane svjedoče brojne fotografije

Utakmica u Kobiliću, viđen je. Tribine Gradske ili Srednjoškolske dvorane, baš kao i stadion Radnika,također ne mogu proći bez njega. Još do prije koju godinu i sam je bio aktivan u sportu, no bolest je 78-godišnjeg Ratomira Pašića, svima poznatijeg kao Pajo, udaljila od sportskih borilišta, no tek nakratko jer utakmice goričkih klubova bez njega jednostavno ne mogu proći.

Ogrebat će se tom prilikom Pajo i za fotkanje s nekim od igrača, kako bi svoju ionako bogatu zbirku sportskih fotografija još malo podebljao. Sportski put vodio ga je od Zagreba, preko Samobora do Velike Gorice u koju se doselio 1979. godine, otkada je nezaobilazan sudionik sportskih događanja u našem gradu. Ponajviše u rukometu gdje je bio trener muške i ženske ekipe, dok je danas kao gledatelj vezan uz gotovo sve sportove, te će rijetko propustiti košarkašku, rukometnu ili nogometnu utakmicu naših klubova.

Za Metalac igrao 25 godina

No, prije negoli je došao u Veliku Goricu, nezaobilazan sportski trag ostavio je i u Zagrebu u koji je došao 1956. godine te u Samoboru gdje se školovao za automehaničara.

-Te 1956. godine smo uz pomoć jednog profesora u Samoboru osnovali rukometni klub koji se zvao Sloboda. Sjećam se da smo prvu utakmicu odigrali u Velikoj Gorici na travnatom terenu. Izgubili smo s 42:2, a oba pogotka za Samobor postigao sam upravo ja- prisjetio se epizode iz Samobora naš sugovornik, Ratimir Pašić- Pajo.

Završetkom škole u Samoboru, nastavio je živjeti u Zagrebu, a sportski se nastavio izgrađivati u Rukometnom klubu Metalac za kojeg je igrao punih 25 godina, dok je uz klub bio vezan čak 35 godina.

-Zadnjih godina sam vodio mušku i žensku ekipu na popularnom Keglbajsu. Tada vam nije bilo dvorana, mi smo igrali na lešnatom igralištu ili betonu. Tu smo u dva navrata igrali kvalifikacije za ondašnju Prvu ligu. Opstati nismo mogli, jer financijski smo slabo stajali- priča nam sa sjetom gospodin Pašić.

-Bilo je to jedno veliko zajedništvo. Primjerice, zimi kada nije bilo prventvenih utakmica, u Kutiji šibica se igralo dvoransko zimsko prvenstvo na koje su dolazile sve najjače ekipe ondašnje države. To prvenstvo bilo je jače nego današnje lige. To nas je držalo na okupu, nije se pitalo od kuda si, zašto si došao. Pjevali smo, šalili se, igrali i na kraju svi zajedno uživali.

Za Veliku Goricu vezan od 1979. godine

Još 1956. godine, kada su Samoborci odigrali prvu rukometnu utakmicu u Velikoj Gorici, sklopljeno je i prijateljstvo između ta dva kluba, a igrom sudbine, 23 godine kasnije,put je Paju odveo upravo do Velike Gorice, u kojoj živi i danas.

-To je bio novi moment u mom životu, jer iz Sigeta sam se preselio u Veliku Goricu. Imao sam sreću što me Gorgi Grgurev preporučio u tadašnji Rukometni klub Radnik, gdje sam trenirao mušku momčad s kojom sam se bez ijednog poraza plasirao u općinsku ligu- kaže nam Pajo.
Bilo je to jedno nezaboravno vrijeme u Kolarevoj ulici, gdje su se međusobno družili svi gorički sportaši; nogometaši, rukometaši, košarkaši, kuglači i stolnotenisači. O tim vremenima svi pričaju sa sjetom, jer takvo zajedništvo velikogorički sport teško da će ponovno doživjeti.

-To su nezaboravni dani jer oni gledatelji koji su, primjerice, nedjeljom gledali nogometnu utakmicu samo bi prešli na drugu stranu i gledali našu utakmicu. Znalo se tada na utakmicama okupiti između 400 do 500 gledatelja, što su za ono vrijeme bile lijepe brojke- o vremenima iz Kolareve ulice će.

Sport mi je bio poticaj za dalje

Uz sport i sa sportom, uvijek je bila Pajina misao vodilja. Bio mu je to, kaže, poticaj za dalje, a zahvaljujući sportašima proputovao je, kako sam kaže, pola svijeta.

-Tri puta sam bio na Formuli 1, na motociklizmu na Grobniku i Mainzu. Proputovao sam ja toga; od New Yorka, Chicaga, Detroita do Hamiltona. Gledao sam čak i Niagarine slapove u četiri navrata. To je nešto prekrasno što se riječima ne može opisati- priča nam dalje naš sugovornik koji je zahvaljujući svojoj snalažljivosti upoznao i veliki broj sportaša.

-Nisam škrt na jeziku pa se uslikam sa svima, to mi je strast- uz smiješak će.

A pregledavajući albume, na slikama se mogu vidjeti mnoge velike i poznate „face“; Pele, Eusebio, Lary Bird, Janica Kostelić, Goran Ivanišević, Mirko Filipović, Željko Mavrović, Davor Šuker i mnogi drugi.

Pele za anale

Razgovarajući i pregledavajući fotografije, kod jedne je naš sugovornik zastao, jer na njoj je jedan od najvećih nogometaša, Pele (fotografija je nastala prije punih 45 godina, op.a.), koji je 1972. godine boravio u Zagrebu.

-Najviše sam se divio Peleu, jer sam u Maksimiru prisustvovao i treningu. Taj trening na kojem je Pele izvodio svoje akrobacije gledalo je više ljudi nego što ih je danas na utakmicama. Ljudi su se tome divili, to je nešto najljepše što sam doživio u sportu- o susretu s Peleom će Ratimir Pašić Pajo.

Uvijek uz i za sport

Iako su ga godine stisle, Pajo se ne da. Za ljepšeg vremena biciklom se proveze do sredina u kojima je rado viđen gost, a takvih je sredina u našoj okolici podosta. Štoviše, mnogi su mu čak dali i godišnje ulaznice.

-Život nosi svoje dobre i loše stvari, stoga treba sve proživjeti. Dok god se može hodati, ja prisustvujem svim događanjima kojima mogu jer to me jednostavno veseli- kaže nam.

-Ponekad mi ljudi znaju prići i kazati mi pa mi se odnekud znamo. Ja im kažem kako su moguće tek dvije stvari; ili smo bili negdje na utakmici, ili smo igrali jedan protiv drugog.

Ljubav prema sportu prenio je i na sinove Zorana i Deana. Zoran je dugi niz godina igrao i za HRK Goricu, gdje je danas trener najmlađima. Pokoji savjet udijeli mu i otac, a ponekad je koji trening održao i sam Pajo s kojim razgovarati o sportu nikako ne može biti promašena tema, jer osim lokalnog sporta, on rado prati i međunarodna zbivanja, tako da uvijek kada ga susretnete možete očekivati neku zgodnu sportsku priču.

Članak je objavljen u tiskanom izdanju VGdanas novina broj 104