ŽELJKO VAĐIĆ: "Znali smo da Glasnović može do zlata"

Tradicije treba njegovati, složit će svi, a upravo na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru hrvatski strijelci u disciplini trap nastavili su s osvajanjem najsjanijih odličja. Nakon Giovannija Cernogorza koji je olimpijsko zlato „upucao“ u Londonu isto je sinoć pošlo za rukom Josipu Glasnoviću koji je Hrvatskoj donio prvo odličje na Olimpijski igrama, i to odmah ono najsjajnije.

-Još samu šoku i ne mogu vjerovati. Ovo je bilo najbolje pucanje u mojem životu. Možda kvalifikacije nisu bile na ovoj razini, ali polufinale i finale sam odradio maksimalno- odmah nakon najvećeg uspjeha rekao je novi olimpijski pobjednik koji je Hrvatskoj donio sedmo zlato na Ljetnim olimpijskim igrama. 

Miris pobjede osjetio se u zraku

Već nakon prvog dana kvalifikacija koje je završio sa 72 pogođena „glinenjaka“ put prema polufinalu i ulasku u društvo šestorice koja će odlučivati o pobjedniku mogao se osjetiti.

-Ništa još nije gotovo, u današnje dvije serije treba minimalno pogoditi još 48 meta da bi bio siguran- rekao mi je na jučerašnjoj jutarnjoj kavi Željko Vađić.

I bio je upravu, jer u jučerašnjim kvalifikacijama Glasnović je skinuo novih 48 golubova što mu je u konačnici donijelo treći rezultat kvalifikacija sa 120 pogođenih meta, koliko je imao i drugopalsirani Edward Ling, dok je vodeći bio Giovanni Pellielo.



-U kvalifikacijama mi je pao kamen sa srca kad sam ušao među prvih šest. U polufinalu mi je cilj bio biti bolji nego u Pekingu gdje sam osvojio peto mjesto. U finalu sam se morao dodatno koncentirati, ali bilo mi je lakše jer sam znao da već imam srebro. Promašio sam doduše dvije mete, ali i Pellielo je promašio dvaput. Išli smo na raspucavanje i ponovio se London kad je Cernogoraz u raspucavanju osvojio zlato- rekao je Josip Glasnović.

Polufinale i finale proteklo je u potpunoj dominaciji našeg strijelca koji je polufinale zavšio sa stopostotnim učinkom od 15 pogodaka, dok je metu manje pogodio Giovanni Pellielo koji se tim rezultatom pridružio našem strijelcu u meču za zlatno odličje. U odlučujućem obračunu oba strijelca nakon 15 golubova imala su 13 pogodaka što ih je odvelo do shoot offa u kojem je koncentracija prva popustila talijanskom strijelcu koji je promašio četvrtu metu.  Glasnoviću ruka nije zadrhtala, te je pogotkom sebi osigurao najveći uspjeh karijere, a hrvatskom sportu novu medalju i novo veliko slavlje.



- Ovo je veličanstven uspjeh, jer imati ovakve rezultate u zadnja dva olimpijska ciklusa stvarno je podvig. Svima treba čestitati koji su uložili svoj trud da bi se do ovoga došlo- rekao nam je doajen streljaštva Željko Vađić, koji je nastupom na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine otvorio put sadašnjoj zlatnoj generaciji.

Medalja je tkana i u Lukavcu

Malo je poznato kako je Josip Glasnović, kao i njegov stariji brat Anton, koji je je nastupio na OI u Londonu prve streljačke korake napravio upravo u Lukavcu u Streljačkom klubu Turopolje pod vodstvom Željka Vađića. Još kao junior bio je treći na svijetu u parnom trapu 2000. godine kada je zajedno s bratom Antonom i Vađićem osvojio i Kup Hrvatske što mu je te godine donijelo i titulu najboljeg sportaša Velike Gorice.

Nakon toga krenuo je streloviti put prema vrhu, koji je ove godine zavšio osvajanjem zlatnog olimpijskog odličja. Da je spreman za velike stvari nagovijestio je već na nedavnom Europskom prvenstvu u Lonatu gdje je osvojio drugo mjesto u pojedinačnoj konkurenciji, dok je Hrvatska ekipno postala prvakom Europe.



-U zadnjih godinu dana Josip je bio u vrhunskoj formi i kroz razgovore s njim sam procijenio da bi mogao doći do velikog uspjeha, jer na Europskom prvenstvu pokazao je naznake velike forme, da je željan velikih uspjeha i po meni ovo nije veliko iznenađenje- ispričao nam je Vađić koji je sinoć zajedno s bratom Antonom i proslavljenim hravtskim vaterpolistom, Samirom Baraćem gostovao u emisiji HRT-a Crocapacabana.

Nažalost, Josip se u Velikoj Gorici zadržao do 2001. godine kada je u Zagrebu njegov otac osnovao klub GAJ. Šteta, jer uvjete koje su im tada ponudili u Zagrebu, u Lukavcu nisu mogli imati, jer naša lokalna zajednica tada, ali ni danas još uvijek dovoljno ne prepoznaje (ili ne želi prepoznati, op.a) najtrofejniji turopoljski sport kojem su nesušno potrebne nove mašine čija je vrijednost oko 140 tisuća kuna.