Umjetnost SA zajednicom: 1. Velikogorički salon premošćuje razdor između suvremene umjetnosti i lokalne publike

Jedna od najčešćih kritika suvremene umjetnosti je elitizacija kulture koja postaje nedostupna široj publici. I dok se u velegradovima može naći entuzijasta i stručnjaka koji će posjećivati galerije, razdor između suvremenih umjetnika i njihove publike posebno je vidljiv u lokalnim sredinama. Galerije za suvremenu umjetnost često zjape prazne, umjetnici ne mogu živjeti od svog rada, a publika gunđa da nema kulturnog sadržaja za njihove potrebe.

Može li se taj razdor premostiti? Voditeljica Galerije Galženica Antonija Vodanović i kustosica Tea Gudek Šnajdar odgovorile su na to pitanje postavljanjem izložbe 1. Velikogoričkog salona u sklopu Dana europske baštine u Velikoj Gorici.

Sve počinje od osluškivanja publike. Velikogoričani su htjeli saznati tko su današnji umjetnici vezani uz njihov grad, a sami umjetnici spremno su izložili svoje najbolje radove.

- Referirali smo se na kritike lokalne zajednice da su lokalni umjetnici iz Velike Gorice jako malo uključeni u izložbenu djelatnost Galerije Galženica, tako da smo htjeli premostiti barijeru između Galerije, lokalnih umjetnika i lokalne publike – kaže nam Antonija Vodanović, koja je i začetnica ovoga projekta.

Kada uđete u izložbeni prostor Galerije Galženica, stanite na samom ulazu i upijte očima prizor ispred vas: vibrantne boje triju slika iz serije „Welcome Home” mlade slikarice Hane Hanak prkosno kontrastiraju monokromatskom akvarelu „Crna” poznate slikarice Dubravke Rakoci. Prizor već sam govori o raznovrsnosti velikogoričke umjetničke scene i njenim potencijalima, a dodatno će vas u to uvjeriti najrazličitiji umjetnički dragulji u svim medijima: bilo da vas zanimaju skulpture, slike, performansi, videoinstalacije ili konceptualna umjetnost.

- Otpočetka smo znali da želimo prikazati raznovrsnost scene, znali smo da ćemo imati umjetnike mlade, srednje i starije generacije i da želimo taj presjek obuhvatiti. Kriterij odabira isključivo je kvaliteta. Iz svake generacije uzeli smo ono najbolje što se nudi – kaže nam Antonija.

- Mislim da smo baš zato dobili tu raznolikost. Čini mi se da je svaki rad zanimljiv i privuče pozornost jer su različiti mediji i teme – složila se Tea Gudek Šnajdar.

Pa iako velika posjećenost otvorenja izložbe daje dojam da umjetnici prosperiraju, realnost je nešto drugačija.

O izazovima rada u struci, stanju suvremene umjetnosti u Hrvatskoj i napose u Velikoj Gorici, razgovarali smo sa spomenutom umjetnicom mlađe generacije, Hanom Hanak.

Za Veliku Goricu veže ju djetinjstvo, a prošle godine diplomirala je slikarstvo ciklusom slika "Tragovi" pod mentorstvom Zoltana Novaka. Za izložbu je priredila tri slike velikih formata serije „Welcome Home”. Na otvorenje izložbe nije mogla doći jer je trenutno na rezidencijalnom programu u Leipzigu, ali je zato sa smiješkom na licu ispričala kako se nosi s izazovima početaka umjetničkog života.

- Malo je tužno. Općenito, svi koji završimo akademiju, ne živimo baš od slikanja. Ne znam ni što bi trebalo značiti biti umjetnik. Iznajmljujem atelje, moram to nekako platiti. Ne prodajem sliku svakih mjesec dana, ne prodajem ni toliko da mogu živjeti od toga nego krpam radeći svašta. Dok radim poslove, onda ne slikam pa imam osjećaj kao da trošim vrijeme, a kad ne radim ništa, ne mogu živjeti samo od slikarstva, pa se propitujem, što ću sad? Jesam li uopće slikarica? Što sam kada ne slikam? – započinje Hana.

Trenutno krpanje znači davanje instrukcije iz engleskog i iz slikanja, a njena situacija nije nimalo jedinstvena. Teško je biti novo lice u svijetu umjetnosti, pogotovo kada je posjećenost galerija slaba. No nije tako svugdje.

- U Leipzigu ima jako puno malih galerija i razvija se cijeli biznis galerista i kuratora, ljudi ulažu u umjetnost. Upoznala sam djevojku koja je održala samostalnu izložbu i uspjela prodati sve svoje slike i živjela od toga tri godine. Ne znam kada se u Zagrebu tako nešto dogodilo nekome mojih godina. U Zagrebu ima par galerija i muzeja, u Velikoj Gorici još manje – kaže Hana.

Da stanje suvremene umjetnosti nije bajno, slaže se i Antonija Vodanović, a problem se nalazi možda i u samim institucijama.

- Galerije za suvremenu umjetnost u Hrvatskoj generalno su slabo posjećene. Imaju slabu komunikaciju s publikom, a često je problem do toga što su izložbe prezentirane na jedan nerazumljiv način, sami predgovori su nerazumljivi čak i stručnijoj publici, a pogotovo onda „običnim” posjetiteljima – kaže Antonija Vodanović.

Dugi tekstovi koji mistificiraju ono što umjetnik želi prikazati često ometaju ne samo publiku, već i samog autora.

- Današnja konceptualna umjetnost ima jako puno teksta. Ja sam slikarica. Želim da ljudi čitaju moju sliku, ne mogu čitati sliku ako ju opisujem tekstom. Idealno, kad bi bili vizualno obrazovani, tj. vidjeli puno slika prije moje slike, onda bi mogli na taj način čitati sliku. Umjesto riječi, čitali bi linije, plohe, boje, reljef. To bi mi bilo puno draže – kaže Hana.

Vizualna pismenost možda je najveća prepreka u razvoju umjetnosti našega grada. Već u samom obrazovnom sustavu umjetnička područja zauzimaju najmanje mjesta, a komunikacija između škola i galerija nije odviše jaka. Galerija Galženica uhvatila se u koštac s tim problemom i započela nove projekte u kojima je cilj izgraditi publiku.

- Umjetnost može biti nerazumljiva, ali ako se publici pristupi od one najmlađe dobi, mislim da se tu već gradi nekakva publika. Ove godine smo počeli projekt s djecom i školama gdje radimo pedagoške programe za osnovnoškolce iz Velike Gorice koji nam dođu posjetiti izložbu. Ovu izložbu će posjetiti tri grupe na kojoj onda razgovaramo što je galerija, što je umjetnik, što je umjetničko djelo i gdje oni mogu vidjeti suvremenu umjetnost i djela koja su i odraslima nerazumljiva, ali kada im se objasni na jedan razumljiv način, umjetnost im postane zanimljiva – kaže nam Tea Gudek Šnajdar.

- Bitna je otvorenost profesora likovnog u osnovnoj i srednjoj školi, koliko su oni sami zainteresirani da dovedu svoje učenike. Na posljednjoj izložbi, to je konceptualna umjetnost koja je publici teško shvatljiva, no to je bila najposjećenija izložba u zadnjih 40 godina i tu smo imali odličan odaziv srednjoškolskih profesora – kaže Antonija, pritom posebno ističući profesoricu Elen Zubek iz Gimnazije Velika Gorica koja je svim svojim učenicima dala zadatak posjetiti izložbu.

- Jedno 150 srednjoškolaca je došlo pogledati izložbu. Nekome će se izložba svidjeti, nekome neće, ali bitno je da počnu razumijevati što suvremena umjetnost jest – nadodaje Antonija.

No što s nama starijima? Kako da mi naučimo gledati suvremenu umjetnost ako se nikada nismo s njom susretali?

- Ne postoji neki točan način za gledanje, nema šalabahtera. Treba samo puno gledati kako bi nam se razvio osobni ukus. U galerijama može biti zabavno. Zašto ići od slike do slike? Nekada preletiš nešto, nekada te baš nešto specifično privuče. Ne treba se povoditi ukusom masa. Samo zato što je neki umjetnik hvaljen i popularan, ne znači da ti se mora svidjeti bez da razmisliš zašto bi ti se uopće svidjelo. Nitko se neće uvrijediti, umjetnost je subjektivna – objašnjava Hana.

Što se tiče njenih radova, filozofija je istodobno jednostavna i duboka.

- Najiskrenije mi je crtati ono što je neposredno pored mene, bilo cvijeće u ateljeu ili autoportrete. Kada sam čitala za diplomski, za oko mi je zapela Heideggerova „Kuća bitka”, tj. da je tvoj bitak ono što ti govoriš, što ti misliš, što tebe okružuje. Tu se javlja motiv kuće. Kuća predstavlja za mene isto to što ja slikam – kaže Hana. Motiv kuće vidjet ćete i na jednoj od slika izloženoj u Galeriji Galženica.

1. Velikogorički Salon otvorio je brojna pitanja za publiku, umjetnike i institucije, a otvorenje je pokazalo da interes za suvremenu umjetnost u Velikoj Gorici postoji, što daje optimističan pogled na razvoj umjetničkog života u našem gradu.

- Ono što smo željeli je da se umjetnici upoznaju, da razmjenjuju ideje, da komuniciraju s gradom Velikom Goricom, probleme, potrebe želje što je potrebno za rad, na primjer, ateljei, prostori za udruge suvremenih umjetnika i slično. Već večeras je puno umjetnika uspjelo uspostaviti komunikaciju i čini nam se da smo uspjeli napraviti nekakvu mrežu, što je bio jedan od ciljeva – zaključuje Antonija.

No, ovo je tek početak, kažu nam.

- Izložba je rađena s intencijom da bude manifestacija dužeg vijeka. Najvjerojatnije će se održavati trijenalno, dakle svake tri godine, međutim mijenjat će se koncepti i načini njenog održavanja. Svakako ćemo nastaviti raditi s vanjskim suradnicima i kustosima jer oni donose nove ideje i viđenje te scene. Buduće izložbe će biti malo preciznije kustoske koncepcije koje će se fokusirati na određene segmente suvremene umjetničke scene i na taj način je predstavljati – kaže nam Antonija.

Ako nema točnog načina za promatranje suvremene umjetnosti, onda nema ni krivog. Stoga do 17. studenog pozovite prijatelje, pođite s obitelji ili pak sami u miru razgledajte radove velikogoričkih umjetnika i promislite što vama znači suvremena umjetnost.