Ljepota turopoljskog graditeljstva u malom

Kada se uz iznimno ljubazan doček gospođe Biserke Mihanović spustite u podrum muža joj, Kurilovčanina Stjepana Mihanovića, naići ćete na sve, samo ne na uobičajen prizor. Među velikim radnim stolovima i zidovima prepunima raznoraznih alata i drvne građe, na stoliću u sredini prostorije stoji nedovršena drvena maketa stare crkve u Buševcu na kojoj Stjepan trenutno svakodnevno vrijedno radi. A produžite li samo nekoliko koraka do sljedeće podrumske prostorije, njegove marljive ruke skromno će podići velike platnene pokrivače ispod kojih ponosno čuva svoje blago- makete goričkih crkvi, kapelica i kurija koje je napravio u proteklih 20-ak godina.

-Caka je u tome da ti je to sve naša domaća drvenarija. Imaš tri crkve, buševska se sad dela, mlačka (Sv. Barbara), pleška. Imaš dvore Lomnica, Modić-Bedeković, Alapić, imaš Pogledića- nabraja nam gospodin Stjepan svoja prava mala remek-djela.

Kurije, kapelice, crkve i čardaci

Uz navedene crkve i kurije, tu su još i čardak iz Mraclina te drvena katnica iz Parka prirode Lonjsko polje, a uz sve makete, izradio je i kompletne tradicijske okućnice sa stajama, komorama, krušnim pećima, zdencima te plot ogradom ispletenu prućem.

Izgradio ih je, kako kaže, tako da ih na najmanje dijelove mogu „raskopati“ i slabovidna djeca kako bi uspjela opipati svaki dio makete kada ih već ne mogu u potpunosti vidjeti, a svoje makete izlagao je u svim tehničkim školama u Zagrebu te po goričkim društvenim domovima i staračkom domu u Brezovici gdje su i danas izložene dvije njegove makete koje s vremena na vrijeme zamjenjuje novima.

„Posao“ je to koji iziskuje puno ljubavi, strpljenja i truda, a da bi napravio jednu maketu, treba mu od nekoliko mjeseci pa do godinu dana.

-Svaki red moraš delati jedan dan jer ga lijepiš. A drvo je živo i drvo ti se hiti, kak se kaže po domaći. Pa drugi dan drugi red delaš. I tak opet i opet i opet- otkriva nam Stjepan te dodaje da je najmukotrpniji dio posla potraga za nacrtima i planovima zdanja do kojih je iznimno teško doći.

-Prošao sam sve moguće muzeje po Zagrebu da bi mi dali neki papir s nacrtom, negdje te otfikari, negdje veli dođi sutra ili za tri dana. Netko ti nešto da, nešto moraš kupiti da bi na kraju dobio plan- požalio se Stjepan.

Visoko valorizirane makete

Njegove su radove prije dvije godine došli pogledati i stručnjaci iz Konzervatorskog odjela u Zagrebu koji su tom prigodom proveli stručnu valorizaciju maketa.

-Makete se visoko valoriziraju obzirom da su vjerne kopije originalnih zgrada u oblikovanju i gabaritu (oblik tlorisa i krovišta), izgrađene su od materijala od kakvog su inače građene u vrijeme nastanka (hrastove planjke povezane takozvanim hrvatskim i/ili njemačkim vezom, drvena stolarija), minuciozno i precizno je izrađen svaki detalj (dvokrilni prozori s gitrama, ukrasi na vratima, detalji trijema i veterlajsne), a nadasve imaju praktičnu vrijednost budući da su prenosive te što se mogu djelomično rastaviti i ponovno, vrlo jednostavno sastaviti.
Osim vizualnog doživljaja graditeljstva u drvu kao tradicijske kulturne baštine, posebno se ističe mogućnost taktilnog doživljaja svake makete pa je ona primjenjiva za slabovidne osobe- stoji u rješenju Uprave za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskog odjela u Zagrebu koji, između ostalog, ističe i njihovu visoku vrijednost u turističkoj promidžbi grada i čitavog Turopolja.

Sila, a ne ljubav

Kada Stjepana i Biserku upitate kako je ta cijela lijepa priča oko maketa započela i gdje se rodila ljubav prema maketarstvu, odgovorit će vam da to, nažalost, nije bila ljubav, nego sila.

Naime, Biserka i Stjepan imali su još jednoga sina, Marijana, koji je bio teško bolestan, a ovaj svijet je napustio prije 11 godina.

-Stalno smo morali biti doma s njim. Uvijek smo morali biti u kontaktu da ga vidiš i da ga čuješ. Tako ti je to počelo, nismo mogli samo sjediti, pa smo krenuli tesati- kazuju nam Mihanovići sa sjetom u očima te ubrzo dodaju da je Biserkina rođakinja radila u Etnografskom muzeju pa im je poslala original dopisnicu na kojoj je bila „Pogledićeva hiža“. Po toj slici Stjepan je izradio svoju prvu maketu.

Kada Stjepana pak upitate koja mu je maketa najviše prirasla srcu, dat će vam vrlo jednostavan i iskren odgovor.

-Nema najdraže. Isti je bog. Svaka je jednako draga, to je kao da me pitate za djecu koje mi je najdraže- kratko će Stjepan.

Iako je već u godinama, Stjepana zdravlje vrlo dobro služi pa shodno tome i ubuduće namjerava nastaviti sa svojim radom.

-Još dobro vidim, još se nisam jako ozlijedio. Puknuo se jesam puno puta, ali još uvijek imam dobar refleks- kaže Stjepan.

Ono što ga najviše brine je nedostatak adekvatnog prostora u kojemu bi mogao izložiti svih 10 maketa kako bi one bile dostupne pogledima zainteresiranih te dodaje da gradske institucije nemaju sluha niti pokazuju interes za njegovim maketama.

 „Drvena hiža mora biti!“

Imao je ovaj marljivi Kurilovčanin u planu izraditi i maketu Josipovićevih dvora, no oni su, usprkos njegovim molbama, u međuvremenu srušeni pa sada nema uvid u nacrt objekta, a kada ga upitate što ima sljedeće u planu nakon što završi maketu stare crkve u Buševcu, s osmijehom na licu daje pomalo humorističan odgovor.

- Drvena hiža mora biti!- naglašava Stjepan te govori da nikada o tome ne razmišlja unaprijed, a kada mu kažete da je uistinu pravi umjetnik, nikako se neće složiti sa vama.

-Nije to umjetnost. To moraš biti munjen. Moraš biti malo izvan granica- za kraj će Stjepan.(pb)