Matija iz Lukavca: Moj san je sjesti u F-16

U vojarni „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu je sredinom lipnja predstavljen 22. naraštaj Temeljne časničke izobrazbe u zrakoplovstvu. Među šestoricom učenika-letača koji su se školovali i obučavali za rad u Pilotskoj školi Središta za obuku Hrvatskog ratnog zrakoplovstva „Rudolf Perešin“ te u Eskadrili aviona i Eskadrili helikoptera 93. zrakoplovne baze nalazi se i naš sugrađanin Matija Đurašin. Inače iz Lukavca, gdje je živio s roditeljima, sestrom te bakom i djedom, Matija sada ima zadarsku adresu, a uz vojne obaveze uspio je naći vremena za lokalne novinare i otkriti nam kako je počeo njegov put.

-Da želim biti pilot znao sam oduvijek. Letenje mi se svidjelo još u osnovnoj školi te kako sam odrastao i sve više ulazio u svijet zrakoplovstva, točnije, vojnog letenja, tako sam bio sve sigurniji da je to posao za mene. Time sam i obrazovanje usmjerio prema tome, odnosno da kroz srednju školu mogu učiti o stvarima koje će mi kasnije biti korisne za fakultet i letenje- rekao nam je 26-godišnji poručnik Matija Đurašin.

Ozljeda na nogometu umalo ga stajala ostvarenja sna

Za srednjoškolsko obrazovanje odabrao je Tehničku školu Ruđera Boškovića, a nakon toga je upisao Aeronautiku, smjer civilni pilot na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu.

-Odabrao sam civilno zrakoplovstvo jer sam par tjedana prije zakazanog liječničkog pregleda za vojne pilote na nogometu slomio ključnu kost. Kroz fakultet sam planirao karijeru civilnog pilota, čak se i raspitivao o eventualnom prebacivanju za vojne jer je program isti, ali to je bilo prekomplicirano pa sam se jednostavno pomirio s time da ću letjeti u civilstvu- prisjetio se Matija.

Ipak, nakon što je završio fakultet, otvorila mu se nova prilika; po završetku fakulteta uslijedila je mogućnost da civilni piloti s tržista rada dođu u vojsku i ako prođu selekciju i ostale potrebne stvari, dobiju priliku krenuti na obuku za vojne pilote.

-Paralelno sam poslao papire u MORH i u neke pilotske škole gdje sam htio završiti civilnu obuku, i kroz par dana dobio sam povratnu informaciju od MORH-a da mi je zakazan liječnički pa ako to bude OK, bit ću pozvan na selekciju. Otkazao sam sve ostale dogovore i tako je počeo najljepši period mojeg života- kaže Matija. U njegovoj obitelji još nije bilo zanimanja vezanih u zrakoplovstvo, no možda ubuduće to postane tradicija.

-Iz obitelji nikad nitko nije bio povezan sa zrakoplovstvom, tako da sam ja prvi, nadam se ne i zadnji, a na odabir zanimanja je utjecala jedino to što sam upravo to stvarno želio raditi, pri čemu sam uvijek, kroz cijeli svoj život imao apsolutnu podršku roditelja i obitelji, tako da im ovim putem na tome želim zahvaliti - istaknuo je naš sugovornik.

Prvi let se pamti

U avion je prvi put kao pilot sjeo prije pet godina i, kaže, to je bila potvrda da radi ono što želi.

- Bilo je to 2013. godine u Varaždinu kao dio letenja u sklopu obuke za civilne pilote na Fakultetu prometnih znanosti. Osjećaj je teško opisati... Tada mi se ostvarilo nešto za što sam radio i na što sam čekao cijeli život. Sreća, uzbuđenje, veliki miks pozitivnih osjećaja i nakon toga sam si samo potvrdio da stvarno želim ovo raditi do kraja života- kaže nam Matija dodavši da nikada nije imao tremu pred letenje, a nebu pod oblake danas se vine svakodnevno te ima 250 sati leta.

Njegov radni dan tijekom obuke započinjao je u 6.20 sati, nakon čega su slijedili spremanje, osobna higijena i odlazak u eskadrilu.

- U 7.00 sati sam bio u boksu s kolegama, to je naziv za male učionice koje služe za pripreme i raščlambe i raznorazne stvari kroz obuku. Oko 7.15 sati bi krenula razigra gdje bi nastavnik kroz ispitivanje provjerio koliko smo se dobro pripremili za let koji je planiran za taj dan; jer priprema je pola leta- kaže kroz smiješak i nastavlja:

-Nakon razigre se ide na letački obrok te se nakon toga vraća u eskadrilu na izvršnu pripremu gdje se upoznajemo s raznim informacijama bitnima za letenje tog dana, od izmjena u planu letenja, meteo uvjeta, zabranjenih zona itd. Nakon izvršne se ide na letenje po planu, nakon letenja nastavnik održi raščlambu leta te čekam da kolege završe letenje za taj dan. Obično bismo oko 13.00 sati u imali boksu zajedničku raščlambu te pripremu za letačku zadaću idući dan. Nakon toga bih otišao u sobu, malo odmorio, pojeo nešto i nakon toga je moje slobodno vrijeme unutar kojega trebam napraviti zadaću i spremiti se za let idući dan- prepričao nam je Matija.

Nakon Zlina sjeo u Pilatusa

Put kroz obuku donio je razne trenutke za pamćenje koji su mu ostali posebno dragi, a teško je, kaže, izdvojiti najbolje.

-Ne mogu izdvojiti najdraži, ali bilo je tu jako puno podjednako dragih trenutaka. Jedan od tih je svakako kada sam saznao, nakon temeljnog letenja na Zlinu, da sam kod podjele na tipove za nastavak karijere dobio Pilatuse, što je put prema borbenom avionu. Isto tako, jedan od posebnih trenutaka je bio upravo prvi let na Pilatusu-istaknuo je Matija i nastavio:

-Nakon Cessne, Katane i Zlina, s obzirom na snagu motora, ali i same mogućnosti aviona, Pilatus mi se činio kao svemirski brod te me oduševio nakon prvog leta, i taj je osjećaj ostao skroz do danas, kad i dalje imam samo riječi hvale za taj avion. Mogu reći da sam uživao u svakom letu na "Pili" i bez obzira gdje me karijera odvela, uvijek će mi ostati u lijepom sjećanju jer sam na njemu naučio jako puno te imam jako puno uspomena vezanih za taj avion. Uostalom, brzine do 550 km/h, akrobatsko i grupno letenje, namjensko letenje (zrak-zemlja, zrak-zrak) itd. malo koga mogu ostaviti ravnodušnim te iako je bilo zahtjevno i puno odricanja, svakako se isplatilo-kaže Matija.

"Gorica daje doprinos avijaciji"

 Kako je i sam odrastao u velikogoričkom zrakoplovnom (k)raju, dodaje kako Goricu vidi kao grad zrakoplovstva.

-Smatram da je Velika Gorica grad zrakoplovstva; između ostalog, na Plesu je najprometnija zračna luka u Hrvatskoj, Zrakoplovno-tehnički centar je u Gorici, Zrakoplovna škola iz koje su izašli mnogobrojni piloti i tehničari koji rade u civilnoj i vojnoj avijaciji, čak i studij Održavanje zrakoplova na VVG-u, tako da mislim, kad se sve to uzme u obzir, da Velika Gorica daje veliki doprinos avijaciji u Hrvatskoj- kaže za kraj poručnik Matija Đurašin koji nastavlja svoj put:

- Daljnji ciljevi su mi letjeti koliko god je moguće, školovati se i usavršavati kako bih postao još bolji u ovom poslu i uživati u letenju. Za napredovanje u činu treba proći nekoliko godina. Idući korak je škola za nastavnika letenja, nakon koje, kad odradim stažiranje, postajem nastavnik. Ja se nadam da ću za desetak godina biti u borbenoj eskadrili na F-16 jer to bi bilo ostvarenje dječačkog sna, ali idemo korak po korak, vrijeme će pokazati- rekao je vojni pilot iz Lukavca, a mi mu želimo još puno, puno letačkih sati kako bi ostvario svoj san. I, tko zna, možda s F-16, između ostalog,  jednog dana baš on doprati neku buduću zlatnu nogometnu generaciju.(ic)