Priče o Tihici, Grofu, Matoušeku i drugim vukovarskim braniteljima Tanja Belobrajdić sačuvala je od zaborava

Miroslav Blašković, braća Branko i Ivica Tivanovac, Ilija Asađanin, Ivan Ivanika, Siniša Koch, Josip Zeljko, Tihomir Tomašić, Tihica, Vjekoslav Jugec, Đorđe Bukvić, Mladen Amstrong Grof… samo su neki od hrvatskih branitelja koji su branili Vukovar i u njemu ostali do kraja. Na desetke njihovih priča te više od 250 životopisa prikupila je i napisala Tanja Belobrajdić.

Ova umirovljena hrvatska časnica i rođena Vukovarka priredila je sinoć predavanje uz projekciju koje se temelji na monografiji Nisu zaboravljeni – Grad Heroja, zbirci priča o poginulim i nestalim braniteljima Vukovara, koju je objavila uz sufinanciranje Ministarstva hrvatskih branitelja. Ovim predavanjem Pučko otvoreno učilište Velika Gorica prigodno je obilježilo Dan sjećanja na Vukovar, a Gradska vijećnica uistinu je bila premala za sve one koji su htjeli poslušati Belobrajdić.

Ispred organizatora gošću je predstavio Stipo Bilić citirajući nama poznatog akademika Ratka Cvetnića.

-S nama je večeras vukovarska braniteljica, nagrađivana spisateljica, i čuvarica najvrjednijeg vukovarskog sjećanja, onog na poginule branitelje grada. Ona koja je večeras s nama, govorit će o onima koji su tamo, a ja ću završiti sa stihovima Dobriše Cesarića :„Moj prijatelju, mene više nema, Al nisam samo zemlja, samo trava, Jer knjiga ta, što držiš je u ruci, Samo je dio mene koji spava. I ko je čita - u život me budi. Probudi me, i bit ću tvoja java.“ Neki naši poznanici, prijatelji, braća večeras će postati naša java zahvaljujući našoj gošći Tanji Belobrajdić-najavio je Bilić gošću iz Vukovara.

Poučno, emotivno i autentično predavanje autorica je popratila s projekcijom fotografija i kraćih video materijala.

-Stipo me predstavio kao braniteljicu i književnicu, ali ja bih prije rekla da sam večeras ovdje s vama kao kroničar jednog vremena, jer sam zapisivala sudbine ljudi koji su to vrijeme obilježili-kazala je Tanja Belobrajdić na samom početku.

"Treba razumijeti one koji su propatili"

Autorica je goričkoj publici otkrila na poteškoće koje je nailazila tijekom pisanja knjige od susretanja s pogrešnim činjenicama i datumima pogibije branitelja, do ublažavanja načina kako je tko preminuo. Pisanju kojem je valjalo pristupiti vrlo oprezno Belobrajdić se posebno posvetila unutar šest godina i tu je nastalo na desetke priča i više od 250 životopisa branitelja.

-Naizgled priče izgledaju jednostavno ali za neke je pojedince napisati priču bilo gotovo nemoguća misija jer mnogi su bili jedinci, roditelji su umrli itd. Dobila sam veći PTSP tijekom pisanja ovih priča u tih šest godina nego za ono vrijeme što sam bila u Vukovaru, vjerujte mi to je od petka do petka more tuge. I ja sam bila jedno vrijeme dio ekipe „ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti“, ne kažem da to ne treba, treba, ali treba i razumjeti one ljude koji su propatili-kazala je sinoćnjoj publici u kojoj je, napomenimo, bilo i djelatnika vukovarske ratne bolnice i branitelja s Trpinjske ceste.

Spomenula je i Velikogoričane koji su išli braniti Vukovar Tihomira Tomašića-Tihicu, Josipa Abela, Rene Matoušeka, Mladena Amstronga Grofa, a o njemu je u knjizi između ostalog zapisano i sjećanje njegove kćeri Nataše koja je sinoć također bila u publici:

"Često smo čuli – 'tko mu je kriv, tko ga je tjerao, bio je blesav što je otišao, nije morao…'. To je istina, nije morao. Bio je slabovidan, imao je veliku dioptriju, a bio je i obrazovan, mogao se baviti politikom… No, on je odrastao u Slavoniji koja je krvarila, u Borovu naselju je živjela i jedna od njegovih sestara, Ana Kolar… Ipak, najveći je razlog zbog kojeg je otišao taj što je nadasve volio Hrvatsku…".

Glavni motiv je sprječavanje zaborava

Govoreći o tome što ju je potaknulo da zapiše sve te priče, Belobrajdić je kazala:

-Glavni motiv je naravno sprečavanje zaborava jer ljudi koji su u obrani Vukovara dali ono najvrjednije, a to su njihovi životi. Želja mi je da njihovim obiteljima, prijateljima pokažemo da nismo zaboravili na njihovu žrtvu i vašu žrtvu. Također, ne manje važno je da se razbije ružna paradigma o braniteljima, i da se razbije ružna insinuacija da su u obranu domovine krenuli avanturisti i ljudi koji nisu imali što izgubiti. Ovime pokazujem da su to itekako bili ljudi koje je netko volio, koje je netko čekao, za koje je netko strepio, nadao se da će izaći živi iz Vukovara, ili logora, nažalost mnoge te nade su ostale neostvarene-rekla je tijekom predavanja isprepletenog emocijama koje su bile vidljive i na samoj autorici i u publici.

Sve je popraćeno uz nekoliko prigodnih glazbenih brojeva koje je izveo Ivan Jelić te tekstovima i pjesmama autorice koje je čitao Stipe Bilić.

-Knjige „Nisu zaboravljeni-Grad Heroja“ i „Nisu zaboravljeni -Čuvari Grada“ (koja je u tisku, op.a) zamislila sam da u to uđu njihov životopisi da bi njihova djeca, unuci mogli reći tko su bili i kakvi su bili prije rata, drugi dio koji najviše zanima one koji nisu članovi obitelji, to je njihov ratni put u Vukovaru i način na koji su stradali. Mene ja najviše zanimao emotivni dio koji su mi tijekom pisanja pružili majke, kćeri, sinovi branitelja koji su opisali svoju tugu i bol. Zašto mi je to važno? Zato da 32 godine kasnije senzibiliziramo ponovno javnost s tim ljudima. Često se provlači gruba rečenica kako imaju mirovine, stanove, brojna prava , a svi znamo da bi najviše od svega htjeli svoje najdraže da sjede zajedno s njima za kućnim stolom-istaknula je Belobrajdić.

"To smo mogli biti mi"

Priče u knjizi ujedno prate i tijek bitke za Vukovar, pa su neprocjenjivo štivo svima onima koji žele detaljnije proučiti što se tada događalo u Herojskom gradu i na koji način, dok je sve popraćenom čistom ljudskom empatijom koja knjizi daje dodatnu težinu i ukazuje na sve one koji i danas pate za svojim najmilijima koji iz Vukovara nisu izašli živi.

-Voljela bih ako će kod od vas čitati ove knjige da pročitate svaku od ovih priča, ne napreskokce jer je možda jedna zanimljivija od druge, iza svake priče stoje isplakana srca i more suza. To smo mogli biti mi. Naša djeca. Naši očevi majke braća i sestre, ali nismo jer smo imali sreće. Kada ćete zatvoriti posljednju stranicu vjerujem da ćete osjetiti duboko poštovanje i zahvalnost njihovoj žrtvi. Velika Gorica hvala što ste svojim dolaskom večeras pokazali da poštujete te ljude koje je vrijedno pamtiti-zaključila je za kraj Tanja Belobrajdić koju je publika ispratila s velikim pljeskom.

Brojni Velikogoričani poželjeli su nakon predavanja i osobno pozdravit vukovarsku braniteljicu i zahvalit joj se na gostovanju, ali i svemu što je poduzela da se priče vukovarskih branitelja ne zaborave. Na kraju, baš kao što je to činila u knjizi na kraju svake priče, i buduće generacije, i mi, možemo također i njoj poručiti: Tanja, nećemo te zaboraviti.