Prošlo je 30 godina: Vlado i Neven prvi su poginuli gorički branitelji, stradali u raketiranju zrakoplova JNA na Sajmištu

Krajem rujna 1991. godine zloćudni vihor rata zahvatio je i velikogoričko tlo na kojem su prolivene prve kapi krvi turopoljskih branitelja. Na današnji dan, 22. rujna 1991. godine, svoje živote u obrani rodne grude, svog kvarta i djedovine položila su dvojica pripadnika Narodne zaštite Kurilovec- Vlado Stepanić i Neven Veselić koji su postali prve žrtve borbenih djelovanja na području Grada Zagreba, ali i cijele Zagrebačke županije.

U monografiji o 153. velikogoričkoj brigadi HV autora Aleksandra Božića i Damira Goršete ističe se da Mjesni odbor Kurilovec od samog početka 1991. godine zauzima središnje mjesto u organiziranju postrojbi Narodne zaštite današnjeg grada Velike Gorice. Kurilovec je bio jedan od najorganiziranijih mjesnih odbora na području tadašnjeg grada Zagreba, a na raspolaganje svojoj voljenoj Hrvatskoj bez razmišljanja i kalkulacija uključili su se Vlado i Neven.

Baš kako su skupa i dali život za rodnu grudu, tako su se ova dvojica Kurilovčana zajedno dobrovoljno i samoinicijativno priključila tadašnjim obrambenim postrojbama iz kojih je kasnije ponikla slavna 153. brigada Hrvatske vojske. Držanje straža po raskrižjima i patrole goričkim područjem bili su njihovi prvi vojni zadatci.

Vlado Stepanić kao pravi Turopoljac i rođeni Kurilovčanin te olujne 1991. bio je osam godina u sretnom braku sa svojom voljenom Biserkom iz kojega se rodilo dvoje djece. Kao kovinotokar bavio se bakro tiskom, pa je u to vrijeme izrađivao grbove i slike. Volio je Vlado poći u ribolov, a posebno je obožavao motore koji su mu bili prava strast. Ratna previranja ubrzo su preko noći promijenila njegov život.

-Gledali smo na televiziji zbivanja u Vukovaru i ostatku zemlje, a u stvari svi smo mi sanjali slobodnu Hrvatsku. On je u Njemačkoj završio školu pa su se 1979. godine vratili natrag u Kurilovec. Bio je motorista po čemu ga najviše pamte u Gorici i okolici- prisjeća se kroz razgovor s nama Biserka Stepanić.

Neven Veselić također se rodio u nekadašnjem velikogoričkom rodilištu, 1963. godine. Nakon školovanja zaposlio se u Pomorki u Kurilovcu, a kako nam je ispričala njegova žena Božica Veselić, cijeli njegov svijet vrtio se oko folklora.

-Bio je to nekadašnji „Ivan Mladen“, a današnji Folklorni ansambl Turopolje. To je bio njegov centar svijeta i bez toga nije mogao funkcionirati- ispričala nam je Božica koja s Nevenom ima sina jedinca.

„Zašto baš vi morate ići?“

Iako su bili dobrano svjesni da rat nije šala i da svoj angažman u obrani Hrvatske lako mogu platiti životom, od namjere da brane svoju rodnu grudu nitko ih nije mogao odgovoriti, čak ni njihovi najmiliji.

-Vladimir je došao po mog muža doma da skupa idu. Sjećam se da je Neven imao puškomitraljez. Baš sam bila ljuta i stalno sam im na dvorištu galamila zašto baš vas dva morate ići, ali oni su govorili:  „A što bi bilo da svi razmišljaju kao ti?? Tko će onda ići, tko će braniti Hrvatsku? Ipak je vojarna u Buni tu bila, pa aerodrom, pa Pleso. Kamo bi došli kada bi svi tako razmišljali?“ Ma nema šanse da si ih mogao spriječiti- priča nam Božica.

Ništa manje tvrdoglav i uporan nije bio ni Vladimir.

-Moj Vlado je govorio, eh kada ti dođu pred kuću, u Jelačićevu gdje smo živjeli, onda će biti kasno. Ako krenu iz Bune sjedni u auto i bježi s djecom. Nikada nisam mislila da će poginuti. To mi nije bilo na kraj pameti- kazala nam je Biserka.

Sunčana nedjelja prerasla u pakao

Prekrasna sunčana nedjelja te jeseni pretvorila se u tragičan dan koji je u crno zaveo ne samo dvije mlade obitelji već doslovce i cijeli Kurilovec i velikogorički kraj.

-Svanula je ta nedjelja, vrlo dobro pamtimo da je bio divan, sunčan i prekrasan dan. Trebali su tamo na punkt ići poslije ručka, ali već oko 11 sati čula se uzbuna. Moj Vlado odveo je djecu u podrum i poslije toga otišao. Ustali su od stola, istrčali iz svojih domova i više se nisu vratili- prisjetila se tog teškog dana Biserka.

Pored zaštite samog mjesta postrojba u kojoj su bili Vlado i Neven blokirale su neprijateljsku radarsku postaju u Kurilovcu, a s ostalim postrojbama sudjelovale su u blokadi vojarne Pleso, zrakoplovnog zavoda Zmaj, vojarne Velika Buna i vojarne Šiljakovina. Tijekom obavljanja zadatka blokiranja radarske postaje Kurilovec dvojica pripadnika Narodne zaštite Kurilovec, Vlado Stepanić i Neven Veselić, poginuli su 22. rujna 1991. godine u borbenim djelovanjima neprijateljskog zrakoplovstva.

-Tog dana primijećene su velike zračne aktivnosti JNA na cijelom području Zagrebačke županije. Sedam minuta nakon prestanka zračne opasnosti zrakoplovi JNA djelovali su po našim snagama koje su bile u okruženju radara. Prilikom premještanja s položaja na položaj stradali su Neven i Vlado. Osim mitraljiranja, gađali su nas saćastim lanserom s raketama promjera 40 do 60mm, pa je jedna pala točno između Vlade i Nevena. Avioni su djelovali isključivo po nama, ali zapaljen je i hangar te su stradali auti parkirani kod Veterinarske stanice koji su se našli na putanji ubojitih projektila. Radilo se isključivo o djelovanju po živoj sili koja je bila u okruženju radara- ispričao nam je jedan od svjedoka toga dana, zapovjednik Narodne zaštite Velika Gorica, Stjepan Turčić.

Neven Veselić u raketiranju zrakoplova poginuo je na licu mjesta, dok je Vlado Stepanić s iznimno teškim ozljedama prevezen u bolnicu gdje je operiran, no uskoro je i on podlegao ranama. Gelera je bilo posvuda, kao i prašine po poljima, a detonacije koje su odjeknule Sajmištem prodrmale su čitavu Veliku Goricu. Snažnija od eksplozija bila je samo bol koja je proparala srca obitelji Veselić i Stepanić.

-Prošlo je svega par minuta kada smo čuli da su stradali. Informaciju smo odmah dobili zato kaj su na licu mjesta bili i drugi Kurilovčani i puno drugih članova obitelji. Na nešto takvo čovjek nikada nije spreman. Mi smo to iznenada doživjele, ali i kada gledaš nekoga tko je bolestan također nisi spreman. Na smrt čovjek nikada ne može biti spreman- govori nam iskreno Biserka koja se kroz ispovijest prisjetila i detalja da je dan nakon pogibije kiša lijevala kao iz kabla, baš kao da je cijelo nebo plakalo, dok je sljedeće jutro ponovno donijelo prekrasan i sunčan dan kao i u nedjelju.

„Mama, gdje je tata?“

-Bili smo tek šest godina u braku. Ne znaš kud ćeš sa sobom, izgubljen si u prostoru i vremenu. Da nije bilo te dječice ja ne znam kako bi izdržali. Samo to nas je tjeralo naprijed. Nemaš vremena razmišljati, ne možeš se pustiti, moraš skupiti snage radi njih. Jako bolna bila su njihova pitanja „mama, gdje je tata i kada će se vratiti?“ Srce ti hoće puknuti. Djeca su bila malena, kad vide tebe da plačeš, onda plaču i ona, a ne razumiju uopće zašto. Ipak morao si pregristi sve što ti je unutra i nastaviti živjeti za njih da ih podigneš- kaže nam Božica.

-Mi smo se mogli uhvatiti za svoju djecu i zbog njih se nismo mogli predati, a uz to kao vjernica mogu reći da ne znam kako bi bez vjere uopće izdržala to sve. Vjerovanje u ponovni susret ono je što nas drži. Svakako najvažnija su nam ta djeca koja su nas držala. Smiješ se i plačeš s njima i nekako prebrodiš- govori nam Biserka.

Iako se ove jeseni navršava 30. godišnjica od tog najtužnijeg dana u kurilovečkoj povijesti, Biserkina i Božicina sjećanja živa su baš kao da su se odigrala jučer. To je nešto uz što se bude svakog jutra i uz što odlaze na spavanje svaku večer.

-Sinko moj, sjećanja su kao i prvog dana. Uvijek kažem lijepo je to obilježavanje i kod spomen ploče i kod spomenika u Kurilovcu, bez daljnjega, ali nama je to toliko teško da mi to ne možemo riječima opisati. Tog dana poželiš ostati sam u tišini svog doma. Ali ne možeš. To je naše poštovanje prema njima i prema državi koja je stvorena, svim tim ljudima koji dolaze. Jer ako mi ne dođemo, kako možemo očekivati da će netko drugi doći- priznaje nam Božica.

Čak i tri desetljeća kasnije, na taj dan sve se vrati. Još uvijek pamti svaki detalj te kobne nedjelje.

-Sjećam se da smo pohali meso, moj Neno obožava pohano. Mozak ti neće prihvatiti neke stvari tako da kada sam saznala da ga više nema ja se sjećam da sam svima govorila da mi ni slučajno ne diraju to pohano tako da Neno ima kaj za jesti kad se vrati. Ne možeš prihvatiti to, ne možeš se pomiriti s time da ga više nema- dijeli svoje uspomene s nama Božica.

„Nema susjeda do Kurilovčana!“

Ovi jesenski dani za Biserku i Božicu iznimno su teški, no lakše ih prebrode uz svoje prijatelje, poznanike i susjede, naprosto sve Kurilovčane koji su od prvoga dana čvrsto stali uz njih i nisu dopustili da ostanu prepuštene same sebi. U našem razgovoru s iskrom u očima to su posebno naglašavale. Nema takvih susjeda kao što su Kurilovčani, svaka čast svim sugrađanima, ali podrška njihove gradske četvrti bila je nevjerojatna, ističu.

-Zahvaljujemo Kurilovčanima, svim mještanima Kurilovca koji su otpočetka bili s nama. Ne bismo htjeli nikoga posebno isticati, ali želimo zahvaliti svim mještanima ponaosob koji su izražavali poštovanje prema ne samo njima dvojici nego prema svim braniteljima Kurilovca- kažu nam.

Velikogorička 153. brigada, dodaju, odigrala je veliku ulogu u njihovim životima i u životima njihove djece jer ih nikada nisu pustili da ostanu sami. Još za vrijeme rata okupljali su ih jednom mjesečno i vodili na izlete.

-Za rođendan su im donosili torte i uvijek je vojska bila uz njih. Mi smo garda hrvatska, to je bila njihova parola i uvijek su to pjevali. Ta djeca su se družila i koliko god im je to bilo teško, zajedno su lakše podnosila taj gubitak, družeći se i pjevajući skupa. Shvaćali su da taj drugi pored njih također ima isti teret kao i on i sve je bilo puno lakše podnositi. Tim druženjima puno su pomogli našoj djeci i nama. Osjetili smo da nismo sami i da nas nisu zaboravili. Bilo je važno znati da su uz tebe, da netko misli na tebe i na tu djecu te da nisu zaboravljena- s velikom zahvalnošću pričaju Božica i Biserka koje će spomenuti da od tog tragičnog dana u rujnu 1991. godine niti malo ne vole nedjelje.

Na gruntu svojih očeva

Danas u njihovim obiteljskim kućama u Lomničkoj i Jelačićevoj ulici, na rodnom gruntu svojih očeva heroja koji su za ta polja, njive, livade i dvorišta položili živote, odrastaju njihovi sinovi, dok su se njih dvije skrasile u istoj zgradi na Cibljanici. Kako i same kažu, sve dok žive povezane su krvlju svojih muževa, ali i kumstvom jer je Biserkin stariji sin firmani kum Božicinom sinu.

Dane provode uz djecu, unuke, ali i uz svoje starije majke. Svoje heroje ne zaboravljaju, a pamte ih samo po dobrome. Žale samo što danas imamo sasvim neku drugu viziju Hrvatske od one koju su priželjkivali kada je hrvatska mladost prkosno i hrabro stala pred neprijateljske topove.

-Svog Nevena definitivno ću pamtiti po smijehu, veselju i radosti. On je baš bio veseljak. Kuda god da smo išli sve je prštalo od smijeha i veselja. Bili smo mladi, nismo puno imali, ali imali smo jedan drugoga i dijete i cijeli svijet je bio naš. Ništa drugo nam nije trebalo- sa smiješkom na licu rekla nam je Božica.

Osmijeh je bio zaštitni znak i Vlade Stepanića, no Biserka će posebno istaknuti da ga neobično pamti baš po motorima, ali i po ljubavi prema djeci, ma čiji bili.

-Vladu će svakako u Gorici svi najviše pamtiti po zaljubljenosti u motore. Znao se provozati luđački, ne znam kako bi danas prošao po pitanju brzine i kamera na cesti. Također, obožavao je djecu. Ne samo svoju nego svu djecu. Kada bi pao snijeg djecu iz susjedstva vodio je na sanjkanje, a ljeti na Čiče na pecanje. Nama je kuća uvijek bila puna ljudi. Puno puta sam ga znala pitati kaj mi živimo na autobusnoj stanici, nikada nisi znao koga će on dopeljati doma, ali to nam je bilo normalno. Danas se nažalost ljudi zatvaraju u kuće i ne druže se. Mi se puno više družili. Imali smo manje, ali smo više vremena provodili jedni s drugima- pomalo razočarano priznaje Biserka.

Dečke je dobro poznavao i zapovjednik Turčić jer su svi bili domaći dečki.

-Oni su bili nešto mlađi od mene, ali kroz tih par mjeseci kroz Narodnu zaštitu, pa zatim i kroz Teritorijalnu zaštitu, dosta dobro sam ih upoznao. Vod Kurilovec bio je među aktivnijima na ovom prostoru, a njihova pogibija nikako nije uzdrmala ljude već im je podigla moral. Dala im je još više odlučnosti u sudjelovanju u obrani domovine. Svi ljudi angažirani u to vrijeme bili su dobrovoljci. Ne bi se dali u to, ne bi se odlučili priključiti da nisu bili svjesni opasnosti. Nismo bili mala deca, svima nam je bilo jasno da se u ratu gine. Njihovo stradavanje jako nam je teško palo, bili smo tužni, ali u kontaktu s ljudima na terenu vidio sam da su svi naši dečki nekako postali još odlučniji da brane Hrvatsku- kaže Turčić napominjući da se nedovoljno ističe razlika između dragovoljnosti i odazivanja na poziv, odnosno kasnije mobilizacije.

Kod spomenika u Kurilovcu i ove će se godine okupiti obitelj, mještani, prijatelji i poznanici. Toga datuma ujedno se obilježava i Dan gradske četvrti Kurilovec i tom prilikom polože se vijenci za svih 15 hrabrih momaka iz Kurilovca koji su dali ono najviše što su mogli dati za slobodu svoje voljene Hrvatske.

Još važnije, već tradicionalno kod spomenika Kurilovčanima okupit će se i mlađe generacije: rukometaši, nogometaši, izviđači… jer Kurilovčani si daju posebnog truda da se ne zaboravi. Ta djeca će, poručuju Biserka i Božica, naučiti ponešto o svojim herojima i znati zašto taj spomenik stoji tamo i tako živjeti i dalje u njima.

Vlado i Neno digli su se sa srcem, sanjali su hrvatsku državu i u tom su duhu odgajani. Imali su priliku, kao brojni među nama, ostati po strani ili se zaputiti izvan granica „Lijepe naše“ bez da im se zamjeri jer bili su tek na početku svojih života kroz koje su kročili držeći za ručice neke nove generacije. No svoju ljubav iskazali su kroz onu ultimativnu žrtvu zbog koje među svojim narodom nikada neće umrijeti. Među redcima jedne od najpopularnijih knjiga otkako je čovječanstva s razlogom piše: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“

Vlado i Neno, vaši Kurilovčani i Velikogoričani zauvijek će vas pamtiti!

Foto: Monografija 153. brigade HV, Petar Brnada/VGdanas