Velikogorička priča o Darku Šešerinu - Šešku koji već 32 godine neumorno brine o našim ulicama

Ljubav prema gradu, domovini i okruženju u kojem živimo očituje se u „malim“ stvarima. Možda se ne vide na prvu, ali se itekako osjete. Papirić koji ne bacimo na pod, opušak koji ne ostavimo na pločniku, žvakaća guma koju ne zalijepimo tek tako. Primjera je bezbroj.

U posljednje vrijeme, nažalost, svjedoci smo pošasti nekulture i nebrige prema zajedničkom prostoru, kojoj teško možemo stati na kraj osim ako se svi ne ujedinimo i istinski pazimo na svoju Goricu. Da je doživljavamo kao svoj dom, kao mjesto u kojem proživljavamo lijepe, ali i one manje lijepe trenutke.

A naš odnos prema domu vidi se i izvan njegova četiri zida. Na ulicama kojima prolazimo, klupama u parkovima na kojima sjedimo, dječjim igralištima i svemu ostalome što pripada svima nama. Nažalost, taj odnos sve češće ostavlja ružan trag. Polomljene klupe, razbijeni koševi, uništene sprave na dječjim igralištima i smeće bačeno svega nekoliko koraka od mjesta na koje pripada. Sve se devastira. Baš sve. Kao da nekima ništa zajedničko nije vrijedno čuvanja. Kao da ono što pripada svima ne pripada nikome.

A ako se tako odnosimo prema vlastitom domu, možemo li doista reći da ga volimo?

Dok jedni iza sebe ostavljaju trag nebrige, postoje ljudi koji ga svakoga dana uklanjaju. Susrećemo ih rano ujutro, s metlom, lopatom ili kolicima u rukama, ali ih rijetko zaista vidimo. Kao da radna odjeća izbriše lice, ime i život čovjeka koji je nosi. Njihov rad primijetimo tek kada nešto nije očišćeno. Dok je sve uredno, prolazimo dalje, kao da se grad očistio sam.

Možda ste ga već vidjeli. Vjerojatno ste mnogo puta prošli pokraj njega. Pitanje je samo jeste li ga doista primijetili.

Njegovo je ime Darko Šešerin - Šeško. Već više od tri desetljeća radi u velikogoričkom komunalnom sustavu. Najprije je godinama radio na odvozu otpada, a zatim je prešao na čišćenje javnih površina. Danas vodi brigu o Tuđmancu i okolnim ulicama. Poznaje gotovo svaku velikogoričku ulicu i ustaje dok većina nas još mirno spava. Po kiši, hladnoći i najvećim ljetnim vrućinama, Darko čisti ono što drugi ostavljaju za sobom. I gotovo uvijek je nasmijan.

- Zaposlio sam se u Čistoći 19. srpnja 1994. godine. Pamtim taj dan. Da me netko zbudi u pol noći, ja ga znam. Toliko mi to znači. U početku nije bilo lako, ali se s vremenom navikneš. Ma nekih 13 godina radio sam na kamionu za prikupljanje smeća. Znate da su prije bile one crne kante, s dvije ručke i onim crnim poklopcem? I te i takve sam ja znao prenositi po tri, četiri, pet kanti. To je bilo bildanje, više bih rekao ko teretana. Kakav drugi trening? – smije se punim glasom.

No Čistoća zapravo nije bila posao koji je unaprijed planirao. Školovao se za strojobravara, a prije toga radio je i u Coca-Coli, na sortiranju ambalaže i kontroli boca. Ondje se ipak nije vidio dugoročno. Prilika koja će mu obilježiti sljedeća tri desetljeća pojavila se preko njegova pokojnog oca.

- Tata je poznavao Željka Dorotića, koji je tada radio kao poslovođa. Trebali su radnika i tata mu je rekao da ima sina koji bi mogao doći. Otišel sam na razgovor i tako je počelo. U početku mi je bilo teško, dok se nisam naviknul. A onda, eto, ostaneš 32 godine – govori kao da je riječ o najjednostavnijoj stvari na svijetu.

Taj smijeh potaknuo je goste kafića da se okrenu prema nama. Dok on priča svoju priču, ja promatram reakcije ljudi. Kao da se čudom čude što nas dvoje sjedimo skupa i zajedno se smijemo. Da, da, začuđeni pogledi. Potičem ga da nastavi priču.

- U to vrijeme bilo nas je pet u kamionu. Danas ne možeš dobiti ni tri čovjeka. Rade po dvojica, a nekad čak i jedan sam. Sve se s vremenom promijenilo. Nema ljudi. Neće ljudi delati taj posel – mudro zaključuje.

Darko o tome ne govori samo kao dugogodišnji radnik. Predstavnik je sindikata Jedinice čišćenja javnih površina. Za sebe kaže da mnogo govori, traži i inzistira. Nije čovjek koji će šutjeti kada vidi da nešto ne štima, čak ni onda kada se to drugima ne sviđa.

Nakon trinaest godina rada na kamionu i odvozu smeća, dobio je premještaj. Čišćenje javnih površina. Metlu, lopatu i kante natovario je na bicikl i krenuo u novu avanturu.

- Evo, ja znam cijelu Goricu, svaku ulicu znam. Evo, da ne lažem, ima dvije ili tri ulice kaj su promijenile naziv, pa to možda baš ne znam. No ostale kvartove sve poznam. Pa delal sam tu u 8. Martu, Cvjetnom, Podbrežnici, Cibljanici, Visoki breg. Prošao sam sve kvartove – ponosno mi to priča i vidim koliko je zadovoljan sobom.

Da bi te ulice čiste dočekale prve prolaznike, njegov dan počinje mnogo prije njihova.

- Kad idem u šest na posao, dižem se oko pol četiri, četiri, nekad i prije. Kad idem u sedam, onda oko pet, pol šest.

Kao netko tko je tijekom tridesetak godina prošao svim velikogoričkim ulicama, zasigurno može primijetiti koliko se naš grad promijenio. Ne mislim pritom samo na nove zgrade, ulice i tehnologije, nego na nas ljude koji u njemu živimo.

Zanima me je li prije bilo manje smeća ili smo samo danas postali osjetljiviji na njega.

- Danas ga je više. Ljudi su opušteniji, mogu reći nemarniji. Evo primjera. Velim ja jednoj gospođici, bilo je to pred par godina, tu kod Raiffeisena, vidim kak baca čik na pod. Priđem onako na kulturan način gospođici ili gospođi: „Kaj bi vam bio problem samo malo pružiti ruku i baciti taj čik u kantu pola metra dalje?“ Ona mene pogleda onak zbunjeno, razmišljala je malo i kaže: „A kaj bi ti delao da ja ne bacam čik na pod?“ - Pitam ja vas, je li to način? Je, to je moj posel, no na takvim sitnicama vidiš kak se većinom ljudi ponašaju i kak nas doživljavaju.

Na trenutak ostajem bez riječi. Pokušavam zamisliti tu razinu bahatosti, mozak mi kuha od ljutnje. Razmišljam kako bih ja postupila da sam to vidjela. Sigurno bih nešto rekla, a to, vjerujem, ne bi bilo nimalo ugodno. Pitam ga kako se uopće uspijeva suzdržati u takvim situacijama podcjenjivanja, uvreda i omalovažavanja.

- Pa evo, nekak se jesam suzdržal, iako nije lako – kroz smijeh nastavlja. – Ja ne napadam, sve lijepo, kulturno pitam i kažem. Tako sam odgojen i naučen. Jednom mi je jedna gospođa rekla: „Kaj si ti došal iz sela delati red tu u grad?“ - Je, ja sam došao iz sela delati red u grad, ali mi na selu nemamo takve ljude koji bacaju na pod sve i svašta. Pa nalazimo kod zgrada ljuske od jaja, cijele ručkove ili večere. Neke stvari nisu niti za napisati koliko su gnjusne. Kore od banane, naranče i drugog voća su pod normalno. Papiri, računi iz dućana, sve samo kroz prozor van. Ne znam kaj je s ljudima, pa kaj nemaju kante za smeće doma? A onda poslije zovu i vele: „Čistači nisu počistili. Trava je puna smeća i papira.“ Je li to način? – odmahuje glavom u nevjerici.

Metlom se može ukloniti ono što ljudi ostave iza sebe, ali ne i navika zbog koje su to bacili. Darko vjeruje da bi se nešto ipak moglo promijeniti edukacijama, natpisima i naljepnicama koje bi ljude podsjećale da ulica nije kanta za smeće. Ipak, najvažnije se uči mnogo prije nego što dijete samo izađe na ulicu.

- Kak je čovjek naučen doma, tak se nauči ponašati i vani. Ima mlađih koji znaju reda i kulture i odmah vidiš da su ih roditelji tak odgojili. Ali kad nekome nekaj veliš, onda se razbahate. Ja nemam djece pa odmah ispadne da nemam pravo niš reći i da drugima solim pamet. A samo pogledajte kaj ostane nakon nekih događanja. Toliko smeća da nekad ni deset vreća nije dosta.

Ne krivi on pritom samo djecu. Teško je od njih očekivati da čuvaju zajednički prostor ako svakodnevno gledaju odrasle kako čikove, papire i ostatke hrane bez razmišljanja bacaju na pod.

- Nedavno sam čistio uz rub parkinga tam na Cibljanici, nekoliko metara od parkiranog auta. Došao je neki nadobudni klinac i počeo mi se unositi u facu da bum mu oštetil auto. A ja još tri, četiri, pet metara od tog automobila. Velim mu: „Mali, odmakni se od mene. Nisam ti niš napravil.“ Ali nije prestajao. Uzel sam lopatu i metlu i otišel. Ne bum se tukel na radnom mjestu.

Slušajući što sve ljudi ostavljaju za sobom i što je sve tijekom godina doživio, postaje mi još jasnije da ovaj posao nije samo fizički težak, neugodan i podcijenjen. Pitam ga je li tijekom svih tih godina doživio kakvu ozbiljniju ozljedu. Na trenutak je zastao, kao da u više od tri desetljeća rada pokušava pronaći onu koju najviše pamti.

- Jednom mi je mehanizam na kamionu za prikupljanje otpada stisnul ruku. Da je još malo držal, tko zna kak bi završilo. Kad su ga podigli i oslobodili mi ruku, samo sam se srušil i pal u nesvijest. Sva sreća da nije dugo trajalo.

Mene je već na samu pomisao zaboljelo u želucu. Pokušavam zamisliti težinu tog mehanizma i ruke zarobljene u njemu. On samo odmahne rukom.

- Prošlo je. Imal sam sreće. A jednom sam si skoro propiknul zjenicu listom lipe. Kanta je bila ispod stabla, sagnul sam se i šiljak lista me pogodil ravno u oko. Tjedan dana sam moral držati oko zatvoreno i stavljati kapi. Doktor me pital kak sam to uspel napraviti. Nepažnjom i brzinom, eto kak – smije se sam sebi.

Već se na samu pomisao ježim, a on nastavlja kao da nabraja događaje iz tuđeg života.

- Dok sam radio na kamionu, kod Doma zdravlja smo čistili kontejnere. Htel sam pobrati ono kaj je ispalo iz kontejnera, nisam videl iglu. Samo me nekaj zapeklo. Nakon nekoliko minuta ruka mi je počela oticati i crvenjeti. Moji su me kolege hitno uputili u ambulantu. Cijepili su me protiv tetanusa, zamotali ruku i nakon pola sata nastavil sam delati.

Sva sreća da je sve na kraju dobro završilo. Već bi i tri desetljeća provedena u Čistoći za jedan život bila sasvim dovoljna. Ali njemu nisu. Dobrovoljni je darivatelj krvi, vatrogasac je u Velikoj Buni, a radi i kao zaštitar na nogometnim utakmicama, koncertima i velikim događanjima. Na takvim događanjima zna na nogama provesti i do šesnaest sati. Kada završi jedan posao, samo odjene drugu uniformu i nastavi dalje.

Krv je, kaže, darovao oko 65 puta. I to nije nešto čega se sjeti s vremena na vrijeme.

- Svaka tri mjeseca ja uredno idem dati krv. Znali su me nekoliko puta odbiti zbog željeza, možda od umora ili zato kaj se nisam dobro najel, ali čim opet mogu, ja idem. Kad mi pošalju poziv, ja sam prvi, drugi ili treći dan tamo. Da padaju sjekire, ja idem – kaže potpuno ozbiljno.

Slušam ga i pokušavam dokučiti što ga toliko pokreće. Pitam ga ima li svoju familiju, s obzirom na broj svakodnevnih radnih sati.

- Nisam oženjen, nemam djece. Bilo je nekih ljubavi, ali s godinama je toga sve manje. Posvećen sam poslu – govori kroz smijeh, a onda ipak malo ozbiljnije dodaje: – A da, fali mi cura i ljubav. To mi jedino fali.

Promatram ga malo pažljivije. Na njegovo iznenađenje, progovaram:

- Pa kada bi se neka cura i pojavila, kam bi ju ugural u taj raspored? Morat ćeš malo smanjiti radne sate i dati ljubavi barem jednaku šansu kakvu daješ poslu. Pa ti si zgodan i pristao muškarac i ne vidim razloga zašto ne bi mogao nekoga pronaći.

Malo se zacrvenio, ali se nije bunio. Iskreni kompliment mu je, vidim, baš lijepo sjeo. I da, složio se sa mnom da treba malo usporiti s poslom.

Kada napokon završi sa svim obvezama i vrati se u Veliku Bunu, opušta se uz televiziju i glazbu. Sluša domaće izvođače, Thompsona i Olivera. Društvo mu kod kuće pravi mali pas Džema. Živi sam. Iz svoje se Bune, kako mi je priznao, ne bi nikamo selio. To je njegov dom zauvijek. No pamti i vrijeme kada taj dom nije bio sigurno mjesto.

- Za vrijeme rata pucalo se u Buni. Moral sam bježati u susjedov podrum, pa u svoj. Meci su fijukali iza kuće i nisam se smio pojaviti u dvorištu. Ostavi to nekaj na čovjeku, ali naspram onih koji su prošli ratišta, ja sam još dobro prošel.

Kada netko na istom poslu provede više od trideset godina, doživi sve i svašta. Ne mogu se oteti dojmu da on svoj posao radi s istim žarom kao i prvoga dana. Bio njegov rad poštovan ili ne, on zna što mu je činiti. Više se ne obazire na bezobraznike koji mu dobacuju svašta. Na to se samo nasmije i nastavi dalje, svjestan da to nema veze s njim. Trudi se, kaže, oko svega kao da je riječ o njegovu vlastitom dvorištu. Uvijek je nasmijan i vedar. Nepravda ga ljuti više od svega. I premda izvana djeluje kao da je od stijene odvaljen, priznaje da je vrlo emotivan i da ga neke riječi zabole više nego što će pokazati.

A onda, gotovo usput, izgovori možda i najvažniju stvar koju mi je toga dana rekao.

- Ako sam sebe poštivaš, drugi te budu poštivali. Treba biti vrijedan i marljiv. I ne gledati kaj ti netko drugi veli, ne slušati drugoga nego slušati sam sebe, svoje srce i svoj instinkt.

U toj rečenici kao da se skupilo sve ono što mi je prethodnih sat vremena pričao. Posao koji drugi možda ne cijene dovoljno, godine provedene na ulicama grada, uvrede koje je prešutio, ozljede nakon kojih se vraćao na posao, vatrogastvo, darivanje krvi i još jedan radni dan koji će započeti prije svitanja. Možda čovjek doista prvo mora sam znati koliko vrijedi ono što radi.

Zamolila sam ga da poruči Velikogoričanima kako bi se trebali odnositi prema ulicama svojega grada.

- Budite kulturni i ljubazni. Danas je to rijetkost. Prije su ljudi bili ljubazniji i ljudskiji. Oni stariji još su takvi, a kod ovih mladih to, nažalost, nije uvijek slučaj. Nisu svi takvi, naravno. Treba raditi na edukaciji, na odgoju... Ali tko sam ja da to govorim? I tak mi kažu da nemam pravo nekaj reći jer nemam svoju djecu – završava kroz smijeh.

A da kultura nema veze ni s brojem ljudi ni s veličinom događanja, Darko se uvjerio vlastitim očima. Prisjetio se velike vatrogasne proslave u Sloveniji na kojoj su se okupile tisuće ljudi.

- Bilo je više od tri tisuće ljudi. Vatrogasci, građani, djeca, svi. Pilo se iz plastičnih čaša, jelo se, sve normalno. A kad smo poslije maknuli stolove i stolice, ja vam nisam našel ni deset čaša na podu. Ni deset! Ljudi popiju i odnesu čašu gdje treba. Vreća se napuni, odmah se odnese i stavi druga. A kod nas nakon nekih fešti imaš kaj čistiti dvije, tri ure i više. Znači, može se. Kad vidiš svojim očima, onda znaš da može.

I tako se vraćamo na početak priče. Ljubav prema gradu i prostoru u kojem živimo možda se najjasnije vidi upravo onda kada nitko ne gleda. U tome hoćemo li čašu odnijeti do vreće, opušak do kante ili ćemo jednostavno pustiti da netko drugi pokupi za nama.

Sretni smo što u svojem gradu imamo ljude koji tako nesebično daju sebe za neki viši cilj. Darkov je cilj da naš grad bude čist, uredan i najbolji kaj može biti. A sve počinje baš od toga.

Promislimo svi skupa idući put, kada zajamramo da nešto nije napravljeno, što mi možemo učiniti po tom pitanju. Skupiti smeće iza nekoga nije ponižavajuće. Ali još je bolje ne ostaviti ga nekome drugome da ga skuplja.

Zato, kada ga sljedeći put sretnete s metlom u ruci, nemojte proći pokraj njega kao da je nevidljiv. Zove se Darko Šešerin - Šeško. Pogledajte ga, pozdravite i potrudite se da iza vas nema što čistiti. To bi mu, nakon više od trideset godina čišćenja našega grada, bilo najljepše hvala.

Hvala ti Šeško.. baš si Faca!