Pomognite Fujiju da ode na povijesni turnir u Švicarsku: Marina Drašković iskreno vjeruje u utopijsku vizija razvoja adapted juda

Još samo danas, 29. prosinca, možete licitirati za dresove Futsal Dinama nošene na utakmici protiv Futsal Pule, ali humanitarna akcija za gorički Judo klub osoba s invaliditetom Fuji trajat će sve do kraja veljače!

Cilj je prikupiti sredstva, i to oko deset tisuća eura, za odlazak malih judoka iz Fujija na međunarodni turnir u Švicarsku.

Puno ljudi već se uključilo u akciju, uključite se i vi, ili licitacijom dresova Futsal Dinama ili izravnom uplatom na posebno otvorenom humanitarnom računu u Erste Banci: HR4524020061500163194.

Osnivačica Fujija je u opširnom razgovoru za Dinamovu zakladu Nema predaje pojasnila o kakvom se turniru radi i što bi odlazak na još jedno ovakvo natjecanje značilo za male judaše ovog inspirativnog goričkog kolektiva.

“Turnir u Švicarskoj je nešto što, iskreno, mislim da sportski svijet još nije doživio. Međunarodna judo federacija (IJF) je prije samo dva mjeseca osnovala inkluzivnu komisiju, jer do sada praktički nisu radili ništa sustavno na judu za osobe s invaliditetom. A njihov plan za Lausanne je revolucionaran u najljepšem smislu te riječi. Ideja je vrlo jednostavna, ali istovremeno golema: na mainstream Grand Slamu postavit će još jednu strunjaču i svaki dan uključiti po jednu granu juda za osobe s invaliditetom: para judo za slijepe i slabovidne, deaf judo te adapted judo, koji pokriva gotovo sve vrste invaliditeta. To znači da će se u isto vrijeme, na istom mjestu, na istom događaju, odvijati dosadašnja dva svijeta juda: judaši bez invaliditeta borit će se za bodove za Olimpijske igre u Los Angelesu, a judaši s invaliditetom imat će priliku nastupati na potpuno jednak način, u istim uvjetima, pred istom publikom. Iskreno, ne znam postoji li na ovoj razini sporta išta inkluzivnije od toga. Zato nam je toliko važno da i naši Fuji judaši budu tamo jer ovo je trenutak koji može promijeniti povijest inkluzivnog sporta," s oduševljenjem je ispričala Marina, ponos naše Velike Gorice, ali i čitave Hrvatske.

Pohvalila je i prijateljstvo s Futsal Dinamom, koji sada već tradicionalno organizira humanitarnu akciju Plavi sveti Nikola, a ovaj put i u suradnji s Dinamovom zakladom Nema predaje.

“Naša suradnja s Futsal Dinamom počela je onako kako često počinju najbolje priče – potpuno neočekivano. Jednog dana ekipa iz Futsal Dinama javila se nama sa željom da nam pomognu. Mi uvijek volimo ljude koji nam žele stati uz bok pozvati na trening, da se svojim očima uvjere u to što radimo i kakva je atmosfera u dvorani. I tako su oni svoju ekipu doslovno dofurali k nama na tatami. Mi smo ih malo 'izbacali', dobro smo se svi zajedno nasmijali, i tu je nekako krenula ta posebna veza. Šalimo se da su tek nakon toga počeli pobjeđivati. A posebno moram istaknuti Domagoja Purgara, koji stalno traži načine kako nam još pomoći. Ponekad se stvarno čini da je više Fujijevac nego Dinamovac."

JKOSI Fuji je osnovan sada već daleke 2012. godine i Marina je ovog prosinca još jednom ispričala tu sjajnu priču, od izazovnih početaka pa sve do današnjih kada, kada se bavi nekim sasvim drugim problemima...

“Imala sam natjecateljsku judo karijeru u kojoj nisam ostvarila svoje snove. Radila sam kao trenerica mlađih dobnih skupina, ali se nisam vidjela kao natjecateljski trener. Završila sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i dvije godine bezuspješno tražila posao, s klasičnim ciljem, zaposliti se u velikoj korporaciji. No, dok su moji studentski kolege skupljali iskustvo, ja sam trenirala na tatamiju. Niti jedan me poslodavac nije odabrao i tada mi je to bilo ogromno razočaranje. Danas to vidim kao trenutak koji mi je promijenio smjer mog života. Te 2012. shvatila sam da želim da judo ostane dio svojeg života zauvijek”, rekla je Marina i nastavila:

“I onda mi je, ni sama ne znam odakle, sinula ideja da bih mogla pokušati trenirati judo s djecom s teškoćama, iako to nikada prije nisam vidjela uživo. Spletom okolnosti završila sam na aikido treningu za djecu s cerebralnom paralizom. Tjedan dana kasnije odlučila sam im pokušati prilagoditi judo. Na kraju tog prvog treninga dogodilo se nešto što nikada neću zaboraviti. Dvije sestre blizanke zaletjele su se prema meni, bacile se na mene dok sam još ležala na strunjači i počele mi govoriti “hvala”. Nisam mogla razumjeti zašto bi netko bio toliko zahvalan što sam mu posvetila sat vremena. Taj trenutak mi je doslovno okrenuo život. Ubrzo nakon toga pozvala sam tu ekipu djece s cerebralnom paralizom u Veliku Goricu, priključila im djecu bez invaliditeta koju sam tada trenirala i shvatila pa to je ta inkluzija o kojoj svi pričaju. I nije ni približno komplicirana kako se često predstavlja. Odluka je tada bila vrlo jednostavna. I tako smo, moja najbolja prijateljica Sanja, koja je također judo trenerica, i ja osnovale Judo klub Fuji”, između ostalog je ispričala za Dinamovu zakladu Nema predaje.

Zahvaljujući Marini i njenoj neiscrpnoj energiji, entuzijazmu i požrtvovnosti pokrenut je EJU Adapted Judo Tour – Get Together Tour, sustav međunarodnih natjecanja za djecu i odrasle s invaliditetom: “Prvih deset godina nismo sudjelovali na međunarodnim turnirima jer takav sustav natjecanja u Europi jednostavno nije postojao. Organizirali smo samo naše interne klupske turnire. A onda se dogodila neka luda sreća i dobila sam priliku voditi adapted judo u sklopu Europske judo unije. I tu smo napravili pravu malu revoluciju. Već nakon godinu dana pokrenuli smo EJU Adapted Judo Tour – Get Together Tour, prvi strukturirani sustav međunarodnih natjecanja za djecu i odrasle s invaliditetom. Fuji je čak organizirao i dva takva međunarodna turnira u Velikoj Gorici, u suradnji s Hrvatskim judo savezom, a financijski ih je podržao Grad Velika Gorica. Uspjeli smo do sada sudjelovati gotovo na svim turnirima diljem Europe i to je već samo po sebi ogroman uspjeh”, tvrdi Marina i nastavlja:

“Naravno, najveći izazov nam je financijski. U našem klubu je sve besplatno – treninzi, oprema, natjecanja… pa tako i odlasci na međunarodne turnire. Prvih deset godina nismo morali razmišljati o tome jer natjecanja nije bilo. Sad, kad postoji sustav i kad ga želimo pratiti, pred nama je velika planina: moramo pronaći način da osiguramo barem 20-30 tisuća eura godišnje kako bi naši sportaši mogli redovito sudjelovati na touru. To nam je trenutačno najveći izazov, ali i najveća motivacija, jer vidimo koliko im ta natjecanja znače i kako ih transformiraju u samostalne mlade ljude."

Za kraj, otkrila je planove Fujija u narednim godinama, ali i koja je vizija ne samo kluba, već i statusa domaćeg i međunarodnog sporta u narednih pet do deset godina.

“Moja vizija razvoja adapted juda je, priznajem, pomalo utopijska, ali ja u nju stvarno vjerujem. U Europi smo uspjeli postaviti sustav koji prije nekoliko godina uopće nije postojao, i to je ogroman korak. Sljedeći korak je napraviti isto na svjetskoj razini, da adapted judo postane prirodan, ravnopravan dio međunarodnog sporta, a ne nešto što se događa „sa strane“. Želim da djeca i odrasli s invaliditetom imaju jednaku priliku stati na tatami bez obzira gdje žive. Što se tiče samog Fujija, moja najveća želja je vrlo jednostavna: financijska stabilnost. Često imam osjećaj da stalno negdje tražimo sredstva, a istovremeno mi je iznimno važno da sve u klubu ostane besplatno. Mislim da sport, pogotovo sport za osobe s invaliditetom, mora biti dostupan svima. Ta djeca i njihove obitelji već imaju dovoljno prepreka u životu; ne želim da im novac bude još jedna. Trenutno imamo više od 70 djece na listi čekanja, što jasno pokazuje koliko postoji potreba, ali i koliko nas trenutni uvjeti ograničavaju. Zato je u našem planu za idućih 5 do 10 godina imati vlastitu dvoranu i stabilne izvore financiranja kako bismo mogli primiti svu djecu koja žele trenirati”, rekla je Marina i ovako zaključila ovaj sadržajni razgovor za Dinamovu zakladu Nema predaje:

“A moj osobni san je zapravo vrlo jednostavan: da Fuji bude mjesto koje može mirno i dugoročno funkcionirati, bez brige hoćemo li sutra imati dovoljno sredstava ili prostora. Da svako dijete koje želi trenirati može odmah ući u dvoranu – bez čekanja, bez financijskih briga i bez prepreka koje nemaju veze sa sportom. Da imamo svoj prostor, stabilnost i mir da radimo ono što najbolje radimo: biti tu za njih!"